Verujem da su mnogima od vas, kao i meni, prve asocijacije na ovu reč Užička republika, Sutjeska, Neretva i ostale neprijateljske ofanzive iz II svetskog rata ili pak ona Ćopićeva ''Osma ofanziva''. Šta da radimo kada smo uz njih odrastali i kada su bile obavezno štivo za sve đake, radne ljude i građane. Ali danas se više ne juriša na bunkere i neprijateljske položaje već su u modi neke nove ofanzivediplomatske!
Ne znam da li se nesrećnom Draškoviću dopala moja ideja o podizanju trijumfalnih kapija zaslužnim srpskim političarima ili je imao druge porive, tek i u njemu se probudio ''mali bombaš''. I on bi u ofanzivu pa ako ga se zahvalna Srbija seti za neku malu kapiju seti, a ako ne nikom ništa. Tek da se zna i Vuk je u ofanzivi. Pošto je pre osam godina u Rezoluciji 1244 zapisano da će odluku o budućem statusu KiM doneti Savet bezbednosti, ilegalni ministar je zatražio da ga pod hitno obaveste šta je to Savet bezbednosti, a potom i koje zemlje su u njegovom sastavu. Onda je shvatio da nikada nije bio u Južnoj Africi i da mu je ovo možda poslednja prilika da upozna ovu zemlju, pardon važnog člana SB-a, pa je krenuo na put. Pardon u ofanzivu. To što se ispostavilo da Srbija u pet od 15 zemalja članica SB nema ambasadore, a u četiri uopšte nema ni ambasade njemu nije smetalo. Niti se za to smatrao odgovornim. Građani Srbije možda mogu da razumeju zašto nemamo ambasade u Kongu, Gani, Panami i Kataru, ali im sigurno nije jasno zašto nemamo ambasadore u Velikoj Britaniji, Belgiji, Italiji ili majčici Rusiji.
Uostalom, nemamo ni skupštinu, ni vladu ni ustavni sud. Ali ne želim da trošim vaše i svoje vreme i ovaj dragoceni prostor na nekoga ko je u velikosrpsko-četničkoj ekstazi svojevremeno izjavljivao da će svako ko u Srbiji podigne zeleni muslimanski barjak ostati i bez ruke i bez barjaka, a sada šalje emisare u muslimansku Indoneziju i Katar da traže podršku za zemlju čiji režim skriva ratne zločince koji su najveće zločine počinili baš prema muslimanima. Pošto je za ambasadora u JAR poslao psihijatra najbolje je da ova Draškovićeva poseta bude ''radna'' i da sve vreme provede na krevetu dr Marića. To će biti korisnije i njemu i državi.
Ja želim nešto da kažem o našoj diplomatiji, koju sam imao prilike da upoznam tokom svog dvoipogodišnjeg boravka u MSP-u. Po onoj narodnoj ''kud svi Turci tu i mali Mujo'' i MSP deli sudbinu svih ostalih institucija ''države'' Srbije. Iako svi ministri i sve vlade već godinama govore o depolitizaciji i profesionalizaciji, mi u praksi imamo totalnu politizaciju ne samo svih institucija, već i svih oblasti društvenog života. Nema nikakvih promena u pristupu vojsci, policiji, prosveti, zdravstvu pa i u diplomatiji. Zato i danas imamo nereorganizovane i nereformisane, a što je još važnije i neefikasne institucije, u kojima je često za uspešnu karijeru i materijalne privilegije poznanstvo s nekim političkim liderom ili partijska knjižica važnija od sposobnosti i rada.
Tako je i u diplomatiji. Naravno da tamo ima mnogo stručnih i kvalitetnih kadrova, ali je i broj onih koji su tu zahvaljujući partijskim vezama prešao sve granice. San ogromne većine radnika MSP je odlazak u inostranstvo, a to je uostalom i suština diplomatije, pa se mnogi ne libe da do tog cilja dođu ne birajući načine. Ogovaraju one bolje i sposobnije od sebe, trče od kabineta do kabineta, od stranke do stranke i zaklinju im se na vernost ne bi li uz njihovu pomoć ostvarili ono što sami ne mogu. A pošto je praksa pokazala da se lakše postaje ambasador, kao ginekolog ministrove žene ili član njihove stranke, nego kao neko ko zna, ume i to dokazuje godinama, onda ih ne treba ni kriviti što se opredeljuju za takvu soluciju.
Međutim, u ozbiljnim državama stvari funkcionišu sasvim drugačije. U Italiji, recimo, postoji sindikat profesionalnih diplomata koji zastupa njihove interese. Zato tamo ne može svako, pa makar poznavao Prodija ili Berluskonija, da postane ambasador iz čista mira ili ode na bilo koju diplomatsku funkciju u inostranstvo. Jer kada bi to tako bilo šta bi radili oni koji su počeli da rade kao pripravnici i radili u diplomatiji dugi niz godina. Kod nas svaki novi ministar i svaka nova vlast udomi što u MSP-u što u inostranstvu gomilu svojih prijatelja, članova i simpatizera. A zamislite na šta bi danas ličila italijanska diplomatija da se svaka od 50 i kusur posleratnih vlada tako ponašala.
Tamo postoji sistem, postoje pravila. Tamo su zemlje u kojima postoje diplomatska predstavništva podeljena u tri grupe. C-krajnje neatraktivne zemlje Afrike i Azije; B-manje atraktivne zemlje i A-najatraktivnije i najpoželjnije zemlje poput SAD, Velike Britanije, Francuske, Španije. Tamo se zna da morate jedan mandat provesti u zemlji koja je kategorizovna sa C, pa potom sa B, da biste nakon toga mogli da izaberete zemlju iz kategorije A po sopstvenom nahođenju. To se dešava po automatizmu i tu nikakvu ulogu ne igra ni ko je u tom trenutku ministar, a kamoli ko je njegova žena, kakve je komplekse i traume ili ginekološke probleme ona imala u svom životu. Koga voli, a koga ne voli. Ko joj je prijatelj, a ko ne!! Zato su svi zaposleni rasterećeni i bezbrižni. Zato se oni bave svojim poslom i ne haju za politiku.
A kako je kod nas znate i sami. Možete kao izvesni drug Jevtić, koji pre toga nikada nije radio u MSP, provesti devet godina na mestu Miloševićevog ambasadora u Rumuniji, a možete biti takozvani karijerni diplomata koji devet godina nije video inostranstvo. Ali kada naše diplomate na ovaj ili onaj način stignu u to inostranstvo oni, bežeći iz ove bede i ''pakla'', tamo ipak ne nalaze obećani ''raj''. Razloga za to ima mnogo i organizacionih i materijalnih. Da treba reorganizovati mrežu naših DKP-a svi se slažu, ali ne i kako to učiniti. Zato mi i danas imamo ambasade u Indoneziji, Siriji, Kubi, Angoli i ko zna gde, koje se ne zna kome i čemu služe. Od pedesetak ambasada imamo i petnaestak onih koje se samo tako zovu, jer osim ambasadora imaju još samo jednog zaposlenog. Šta je njihov smisao i šta one rade ni to se ne zna. A i tamo gde imamo prave ambasade one su zbog materijalne oskudice mnogo manje nego što je to potrebno. Čak i najveće ambasade (u SAD ili Rusiji) imaju tek pet do šest diplomata i 10 do 15 zaposlenih što je apsolutno nedovoljno za ozbiljan diplomatski rad. Primera radi, treba reći da je ambasada predratne Jugoslavije u Berlinu imala preko 30 zaposlenih. Zato se u našim DKP-ima radi koliko se može i koliko se zahvati.
Materijalni položaj zaposlenih je posebna priča. Osim ambasadora, ministra savetnika i recimo i savetnika, što su najviša diplomatska zvanja i koji imaju pristojne plate, ostali imaju daleko manje, što je za zapadne uslove, pogotovo ako tamo borave s porodicom, apsolutno nedovoljne za pristojan, a kamoli lagodan život. Ako tome dodate da nam je vozni park očajan i u zemlji i u inostranstvu i da naše diplomate nemaju ni zdravstveno osiguranje, onda vam je jasno zašto im se život u inostranstvu najčešće svodi na kancelariju i gledanje TV kod kuće. Pametna država šalje diplomate u drugu zemlju sa zadatkom da stvore uporišta u tamošnjoj administraciji, poslovnim krugovima, međunarodnim organizacijama, medijima, civilnom sektoru kako bi uspešnije odbranila svoje interese i realizovala postavljene ciljeve. A mi šaljemo socijalne slučajeve, koji se, da apsurd bude još veći, trude da tamo nešto i uštede!
Zato pre nego što krenemo u diplomatske ofanzive moramo da odgovorimo na mnoga pitanja. Da li nam treba ambasada u Moskvi, koja izgleda kao omanji dom zdravlja od 5.000 kvadrata u kojoj radi petnaestak zaposlenih ili ona u Pragu od 3.500 kvadrata u kojoj ima još manje ljudi. Da li smo toliko veliki i važni da nam treba misija u Njujorku na Petoj aveniji čija vrednost je nekoliko desetina miliona dolara ili možemo to da prodamo i kupimo nešto adekvatnije. Da li treba kupiti stanove u nekim zemljama za naše diplomate na kredit, a onda novcem kojim inače plaćamo kirije za iznajmljene stanove plaćati rate. Kako obezbediti relativno mali novac za ''reprezentaciju'' kako bi i naše diplomate nekoga mogle da izvedu na ručak ili na kafu ili organizuju parti povodom nekog dana državnosti kao sve normalne zemlje... Sve te probleme treba da reše i ministar i država pre nego što krenu u ''ofanzivu'' da bi ona uspela. Ali mi odavno prase ne gojimo uoči Božića, već i posle njega!! Problemima naše diplomatije Crnjanski je posvetio četiri knjige Embahada i 900 stranica pa se nadam da ćete i vi imati razumevanja za nešto dužu kolumnu, koja je tek nagovestila deo problema koje srpska diplomatija danas ima!!