Svakako da čitaoci ne vjeruju da sam boravio među divljim plemenima u Africi ili Polineziji. Takođe znaju da bi me, da sam bio u nekom davnom vremenu među tim divljacima, pohapali za doručak, jer nisu mogli strance među sobom gledati pošto su se bojali da im ne uzmu život i teritoriju. E, pa valjda i ovih dana vjeruju kako gledam naše divljake (na televizijama) kako vrište na sve one koji ne pripadaju njihovom rodu i redu. Prepali se divlji ljudi da im tuđini ne zauzmu njihove kancelarije, njihove automobile i njihove plate.
Nema ljudskog govora i razgovora, samo se sikće na drugoga, pa ne znam odakle dođoše toliki divljaci, ko im je držao lekcije, gdje su stekli takvu naobrazbu? Sve mi se čini da im očevi i matere nisu pružali primjer sikterisanja, nego je pristojno svakoga ljubazno pozdraviti, upitati se s njim za zdravlje, poželjeti mu sreću i dobar život. Kada najednom banuše divlja plemena, uspostaviše praksu da se ruži i psuje, jer se na taj način dobija na značaju. Kako se ovaj obrat dogodio, ne umijem vam objasniti, ali kao da je sa javne scene nestala pitoma ljudska riječ.
I u takvom divljačkom okruženju ne vjerujem više svima onima koji govore kako je naš hrvatski narod na gubitku, kako naši Hrvati nisu jednakopravni s ostalima. A šta su čelnici ovog naroda, počevši od Ante Jelavića, Ivana Bendera i desetine drugih uglednika što su strugnuli iz zemlje, koga je prevario Niko Lozančić, te Dragan Čović? A svi viču na ostale, ne bi ništa zucnuli o nekom svom. To vam je kao kod divljaka, iskezili usta na došljake, a ne vide kakvi su sami, nemaju ogledala.
Vrište Božo Ljubić i Ivo Miro Jović, hoće poseban kanal na hrvatskom jeziku, uz hrvatsku kulturu i katoličku molitvu, a uništavaju lokalnu mostarsku hrvatsku televiziju. Ništa ne vjerujem tim hrvatskim čelnicima, neka se bar malo okrenu sebi, a ne kao što čine divljaci da samo vrište na drugoga.
Sarajevska čaršija je najveća u zemlji, pa tu ima svašta. A najgore je kad divljaci krenu uspostavljati vlast, da ruše nesposobne, a pokušavaju se ufurati na važne funkcije. Kada bivši borci, koji su bez znanja i obrazovanja, krenu da uspostave red, većeg nereda ne može biti. E, pa kad takva rulja počne da brani tekovine bošnjačke povijesti, budućnost će tim muslimanima biti zloguka. Pa onda se sporadično čuju umni glasovi kako bi muslimani perfektno živjeli da nije ćafira, tih Srba i Hrvata koji im zagorčavaju život.
Doduše, nađe se dosta javnih glasova u printanim medijima i na ponekim televizijskim, gdje se ukazuje i na divljaštvo među Bošnjacima. Međutim, ti se glasovi slabo čuju ili ih niko neće da oslušne među populacijom u Republici Srpskoj, pa se u tom entitetu priča kako su ovi u Federaciji jednoumni i jednomahniti. Tako se oglašavaju divljaci, pa taj divlji zov izaziva isti takav na svim stranama.
Poznato je da se ljudi mijenjaju. Sjećam se da sam prije rata često dolazio u Banjaluku, na premijere u Narodno pozorište, gdje sam se susretao s Nebojšom Radmanovićem, koji je jedno vrijeme bio upravnik. Tako dobrohotan odnos, tako prijatan razgovor, mada je bivao često kratak, dugo ću pamtiti. Zaista, ne susreće se tako često čovjek poput Nebojše, s kojim se moglo o najraznovrsnijim stvarima razgovarati. I sada, kada je postao član Predsjedništva države, slušam Nebojšin govor, koji i dalje ima onu finoću, onaj glas razuma. Ali sve mi se čini da se sadržaj promijenio. Pa ne mogu da razumijem kako Radmanović zbog formalnih stvari osporava Silajdžićev susret s Borisom Tadićem. Umjesto da objeručke dočeka popustljivost Harisa Silajdžića u njegovom kočopernom stavu prema srbijanskom predsjedniku i uopšte Srbiji, Nebojša zakera zbog nekih proceduralnih omaški. Pitam se je li to i Nebojša prešao na stranu divljih boraca? Mnogo puta sam oštro zamjerao Harisu Silajdžiću zbog odnosa prema svemu što nije bošnjačko, pa kada učini jedan gest dobre volje, kao što je omekšan pristup Borisu Tadiću, ma koliko možda bio izvještačen, to treba pozdraviti.
Nećemo valjda trajno ostati na pozicijama divljačkog odnosa prema drugim stranama, drugim nacijama, drugim vjerama. Čak vjerujem i da Dušanka Majkić u svojoj bližoj familiji ima pitom odnos, a ne onako stalno ratoboran kakav pronosi kroz Predstavnički dom državnog parlamenta. Kolika je muka potrebna da se pređe s tog divljačkog stava u jedan pomirdbeni? Šta to ljude iz vlasti košta? Moguće položaja jer samo njihov divljački stav im garantuje opstanak na poziciji vlasti. Samo je pitanje koliko dugo.
Miroljubiv dijalog je moguć kada bi ostali faktori u društvu prihvatili takav način općenja. Pa obični ljudi se ne svađaju neprestano, svejedno što nisu prijatelji, komšije, rođaci ili pripadnici iste političke partije. Kakav bi to život bio da smo svi protiv sviju i uvijek namrgođeni? Bio bi to zaista pakao.