Povodom desetogodišnjice regionalnog dijaloga Banjaluka - Zagreb u prošli ponedjeljak u Banjaluci je u organizaciji Fondacije "Fridrih Ebert" održan panel na temu "Kultura sjećanja i zaborava - kako se i čega sjećamo?"
" Ovo je u BiH potpuno neistražena i zapostavljena tema. Prvi i do sada jedini doprinos rasvjetljavanju ove kompleksne problematike dao je politikolog Mile Lasić sa Univerziteta u Mostaru, koji je o tome objavio knjigu "Kultura sjećanja", u kojoj je postavio temelje jedne cjelovite teorije kulture sjećanja i na njoj zasnovane prakse, bazirane na njemačkom poslijeratnom iskustvu poznatom kao "3D" - denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija. Od pojedinca do društva, tri su kategorije usko povezane i važne za ovu temu: sjećanje (lat. comemoratio), pamćenje (lat. memoria) i zaborav (lat. oblivio ). Prošlost je veoma kompleksna i ne treba je potcjenjivati. "Prošlost je uvijek u nama", kaže Karl Gustav Jung. To "kolektivno nesvjesno" postoji u svakom pojedincu. To je isto ono što je Karl Marks izrekao u "Osamnaestom brimeru Luja Bonaparte": "Tradacija svih mrtvih generacija kao mora pritiska mozak živih".
Za vrijeme rata na prostoru bivše Jugoslavije objavljena je knjiga Dragana Mihovića "Rat su započeli mrtvi", koja podržava onu raširenu tezu o fatalnom usudu povijesti na ovim prostorima, po kojem se mi nalazimo u stalnom ratu i nepodnošljivoj mržnji od davnina, koja se preko naših mrtvih prenosi na nas žive. Zašto se sjećamo samo zla koje nam je učinjeno? Zašto se ne sjećamo dobra koje nam je učinjeno? Zašto stalno na sve tri strane papagajski ponavljamo: Nikada nećemo zaboraviti! Zato ne čudi da se danas u Sarajevu na mnogim mjestima mogu pročitati šablonski ispisani grafiti: "Nema zaborava, nema oprosta!" Čovjek bi poludio kada ne bi zaboravljao. On bi se slomio pod teretom vlastitog života. Kada društva i zajednice ne bi zaboravljali stalno bi se vrtjeli u krugu povijesti zarobljeni u vlastitoj nepokretnoj egzistenciji. Kod nas postoji "teror zaborava" i "teror sjećanja", kako kaže Dubravka Ugrešić u svojoj knjizi eseja "Kultura laži". S jedne strane, nameće nam se teologija i ortodoksija nezaborava, a s druge strane, u većinskoj javnosti forsira "lakoća zaborava", u vezi s odgovornošću za počinjene zločine u proteklom ratu. BiH je postkonfliktno, heterogeno i podijeljeno društvo. Za upravljanje bosanskohercegovačkim društv/om/ima, zahtijeva se više demokratije, tolerancije i političke odgovornosti za održanje političke zajednice, građanskog mira i harmonične koegzistencije, kao društvenog okvira opšteg napretka i individualnog razvoja svakog pojedinca. BiH je dokaz, za ono što je smatrao Erik Hobsbaum, nedavno preminuli britanski istoričar, kada "napuštanje tradicionalnog prosvjetiteljskog projekta racionalnosti vodi pretvarnju istorije u materijal za stvaranje i održavanje identitetskih i političkih mitova, a istoričare svodi na ulogu proizvođača maka za heroinske zavisnike".
Dokle ćemo stići svakodnevnim nosanjem moštiju, prenosom kostiju, iskopavanjem leševa iz masovnih grobnica, kolektivnim parastosima, misama i fatihama uz televizijske kamere, na svakome mjestu tokom čitave godine? Političko komemorisanje događaja iz rata i mjesta žrtava i stradanja ne smije biti pozljeđivanje rana vlastitog naroda niti stalno gaženje po otvorenim ranama drugih naroda
Slično misli i Amin Maluf, koji se u svojoj knjizi "Poremećenost svijeta" pita: "Da li će ove populacije mnogostrukih porijekla, koje se susreću u svim zemljama, u svim gradovima, nastaviti još dugo da se gledaju kroz deformišuće prizme - nekoliko okoštalih mišljenja, nekoliko predačkih predrasuda, nekoliko pojednostavljenih predstava?" Ako hoćemo konstantne tenzije, koje generišu nasilje, zamijeniti za podnošljivu koegzistenciju moramo voditi prokativnu politiku razumijevanja međusobnih različitosti i interesa. Kod nas se stalno govori o tome da se naši narodi nedovoljno poznaju. Ja mislima da se mi međusobno dovoljno poznajemo, ali se pre/poznajemo na pogrešan način.
Austrijski publicista Karl Markus Gaus u svojoj nagrađivanoj knjizi eseja "Evropski abecederij" smatra da omraze jugoslovenskih naroda ne potiču iz neznanja i nedovoljnog poznavanja, već iz projektovane mržnje koju periodično raspiruju vješte palikuće. Džordž Štajner u svom predavanju na Institutu Nexus, naslovljenom kao "Ideja Evrope", kaže da je "suverenost pamćenja" jedno od samoodređenja Evrope. On zaključuje: "Pismeni Evropljanin uhvaćen je u paukovu mrežu in memoriam, istodobno svjetlosnog i zaglušujućeg". Naše iskustvo u BiH je po svemu evropsko iskustvo iz njenog ranijeg tragičnog perioda. Bh. društvo boluje od "Betmenovog sindroma", koji ne može da zaboravi bol zbog stradanja svojih roditelja i zato stalno brusi svoj gnjev za osvetom. Treba sakupiti hrabrosti za dijalog o prošlosti koji bi vodio "kreativnoj amneziji" i "aktivnom zaboravljanju", loše i traumatične prošlosti, kao pozitivno prevazilaženje istorije u ime nove budućnosti. Upotreba selektovane negativne prošlosti u medijima i političkom govoru je posebno opasna praksa domaćih kreatora javnog mnjenja na sve tri strane. Alber Kami je upozoravao na "šizofreniju straha", priče o ugroženosti naroda, nacija, etničkih i religijskih grupa, koje predstavljaju društvenu i političku matricu masovne psihologije svakog zarobljenog društva. U takvom društvu vlada "spirala tišine", potpuna ćutnja pojedinaca koji imaju drugačije mišljenje od dominantne većine.
U našem javnom, kolektivnom sjećanju postoji autizam i selektivnost sjećanja. Kao u filmu, mi se sjećamo izabranih sekvenci prošlosti, u kojem naš narod igra pozitivnu ulogu, mi smi dobri, pošteni i pravedni, dok su drugi u pravilu negativci, loši i zli. Srbi se sjećaju i pamte sve loše što su njima uradili drugi, ali bi rado zaboravili sve ono loše što su oni učinili drugima. Bošnjaci bi da nikad ne zaborave Srebrenicu, ali bi rado zaboravili služenje dijela njihovog naroda ustaškoj NDH. Hrvati, takođe. Postoji hipokrizija koju političari predstavnici naroda pokazuju u borbi za svoje narode. Na bošnjačkoj strani uporno se priziva hiljadugodišnji multietnički raj srednjovjekovne Bosne, iz vremena Kulina bana i kralja Tvrtka Kotromanića i neke idealizovane prilike iz prošlosti o kojima savremeni ljudi Bosne nemaju nikakvog vjerodostojnog iskustva, a istovremeno odbija to potvrditi u sadašnjosti, u ovoj BiH, na pitanjima povratka Srba u Sarajevo, priznavanju njihovog jezika, izgradnji vjerskih objekata, vraćanju imovine SPC itd. Na srpskoj strani, pak, neki uporno odbijaju prihvatiti mogućnost bilo kakvog zajedničkog života, kao da Srbi i Bošnjaci ne žive u svemiru zajedno izmiješani, a najviše su izmiješani od svih drugih naroda, u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i drugdje. Vrijeme je da shvatimo da Srbi nisu sa Marsa, Bošnjaci nisu sa Venere, a Hrvati nisu sa Jupitera, svi smo ovdje na Balkanu, na planeti Zemlji i tu ćemo ostati do smaka svijeta.
U naša kolektivana shvatanja se uvukao usud fatalnosti, ponavljajnja zlokobne prošlosti, vječnog vraćanja istog i apsolutne nepromjenljivosti poretka stvari u svijetu u kojem živimo. Svako ko prati politička dešavanja vidi da kod nas postoji napadno javno komemorisanje događaja iz proteklog rata. Dokle ćemo stići svakodnevnim nosanjem moštiju, prenosom kostiju, iskopavanjem leševa iz masovnih grobnica, kolektivnim parastosima, misama i fatihama uz televizijske kamere, na svakome mjestu tokom čitave godine? Političko komemorisanje događaja iz rata i mjesta žrtava i stradanja ne smije biti pozljeđivanje rana vlastitog naroda, niti stalno gaženje po otvorenim ranama drugih naroda. Svako javno sjećanje mora biti sjećanje za odgovornu budućnost, propušteno kroz sito i rešeto novog sistema evropskih vrijednosti. Oni koji moraju na tome raditi su, prije svega, izabrani političari i "obični" ljudi koji su na to upućeni logikom svakodnevnog života.
(Autor je publicista)