U proteklih sedam dana desila su se dva događaja koja bi mogla pokazati da li će i u BiH na proljeće procvjetati ruže ili ćemo nastaviti da živimo u sivilu. Prvi je, naravno, zvanični dolazak Baraka Obame u Bijelu kuću, a drugi je dobrovoljni odlazak Miroslava Lajčaka.
O Obami je gotovo sve već i viđeno i napisano. Euforija koja vlada za novim gospodarom iz Vašingtona samo je još jedna potvrda da je svijet već odavno globalno selo i da su ljudima potrebni nada i obećanje da bolje i pravrednije društvo nisu samo floskule nove generacije internet političara kakav je u stvari i Barak Obama.
Ta euforija, naravno, nije zaobišla ni BiH. O Obami se sa simpatijama govori u oba bh. entiteta i među sva tri naroda. Zauzet je, doduše, nezvaničan ali jedinstven stav, da bi govoriti ili napisati nešto negativno o Obami bilo ravno svetogrđu, podlo i necivilizacijski prema čovjeku čija je zakletva na Kaptol hilu direktno prenošena i na nacionalnoj televiziji Kine.
I to je dobro, pozitivno, što ljudi vjeruju da novi predsjednik SAD nije u stvari samo vrhunski proizvod američkog PR-a, čiji lik i djelo, pretočeni u raznorazne lutke i kopirani na majice, treba da pomognu posrnuloj američkoj ekonomiji, već stvarna osoba koja proživljava svoj američki san i koja je spremna da ga podijeli sa ostatkom čovječanstva.
Siromašni dječak s Havaja, rođen u studentskoj ljubavi "djece cvijeća", školovan državnim stipendijama završio je pravo na Harvardu, zaposlio se u prestižnoj advokatskoj kompaniji u Čikagu, ulazi u politiku vođen idejom da je moguće izgraditi svijet kakav su sanjali njegov crni otac iz siromašnije Kenije i bijela majka iz bogate Amerike. Savršen scenario za dobar holivudski spektakl. Ostalo je da vidimo da li će biti i happy end.
Njegovi prvi potezi su obećavajući. Naredio je tvorcu Dejtonskog sporazuma Ričardu Holbruku da pakuje kofere za vreli Kabul i usput razmisli kako da formulu iz BiH primijeni na ratoborna avganistanska plemena. Ostaje da vidimo koga će Obama zadužiti da se pozabavi Balkanom ili će ovaj dio svijeta konačno prepustiti onima kojima i pripadamo - Evropljanima.
Drugi važan događaj za BiH je odlazak prvog čovjeka OHR-a Miroslava Lajčaka, koji je stasao u hladnog i pragmatičnog evropskog političara po komunističkim školama od Bratislave do Moskve, a koji je crvene karanfile zamijenio bogatim zapadnim buketom tek nakon pada željezne zavjese.
Specijalizirajići se za Balkan, Lajčak je više nego ijedan dosadašnji visoki predstavnik shvatio da problem BiH nije u slovu Dejtona već u nemirnom duhu konstitutivnih naroda.
I na tome shvatanju je usmjeravao rad OHR-a i doveo BiH na korak do Evropske unije. Strpljivo je slušao svađe političara, bez prijetnji i kazni, ubacio im evropsku perspektivu u svakodnevni rječnik.
Jasno je da će biti onih koji će reći da Lajčak nije dovoljno radio. Ali je tačno da Lajčak nije radio posao koji treba da urade ovdašnji političari. To je upravo i najveća vrijednost njegovog mandata. On ih je uporno i svakodnevno na to podsjećao, što bi bilo dobro da radi i njegov nasljednik.
Ipak, Balkan nije Amerika. Ovdje se živi u surovoj realnosti, a ne u holivudskim snovima.