Neodmjerenost je izraz, proizvod nedostatka zrelog, objektivnog i odgovornog odnosa prema stvarnosti. Bilo vlastitoj, bilo onoj izvan nas, tuđoj, društvenoj, socijalnoj stvarnosti.
Za odmjerenost je potrebno imati nekoliko vlastitih značajki koje smo kao zrelost, odgovornost ili objektivnost istaknuli već u prvoj rečenici.
One su katkad naprosto biološki dar, Božji dar, kao i svaki urođeni talent, dio su karaktera, dio temperamenta; no daleko su češće proizvod dugotrajnog odgoja i obrazovanja, dorade, te, svakako, stjecanja životnog iskustva. Neodmjerenost se obično pripisuje mladosti i nedozrelosti, kamo ona nekako i prirodno pripada, ali nje nitko i nikad nije pošteđen.
Da je to tako, pokazuju već desetljećima naši prostori, gdje nedozreli i neodgovorni pojedinci i, najčešće, dječje bolesti društvenog organizma već dugo cijela društva drže pod iznimno visokom temperaturom, pod visokim emocionalnim (najčešće iracionalnim!) naponom, a da pritom niti tko pokušava liječiti ta društva, uzroke temperature, niti im, oboljelima, pomagati ni najobičnijim skidanjem temperature.
Kad bi čovjek odgovornije osluškivao ocjene i procjene koje može čuti o sebi negdje vani, osobito na Zapadu, pa makar one bile i krajnje upitne, neobjektivne ili tek dio stereotipa koji taj svijet ima o nama (a tko je od nas bez stereotipa, neka prvi baci kamen - parafrazirajmo jedno znano biblijsko mjesto!), i ma koliko nas one u našem samoljublju vrijeđale, naučio bi iz njih i ponešto korisno o sebi i za sebe. Djeca smo oca nerazuma i majke euforije, kao i svi neodrasli narodi i sva neodrasla društva; mali u objektivnom svijetu, a enormno veliki u svojim samozaljubljenim i nekritičkim očima. Već i zbog toga smo tragikomično neodmjereni, osobito u posljedicama koje živimo i do u beskraj perpetuiramo. Mi smo, može li to metafora podnijeti (?) - perpetuum mobile gluposti koju proizvodi naša neodmjerenost, nekritičnost, euforija, povišena društvena temperatura...
Znam, svatko će se, kao prve asocijacije na ove retke, spomenuti nedavne nogometne euforije slavljenja pobjede koja je tek (i još uvijek ništa više!) omogućila nastavak kvalifikacija, produljila nadu za plasman nogometne vrste na svjetsko nogometno prvenstvo.
I nije, da se razumijemo, euforija nešto što bi imalo negativne konotacije, pogotovu ne isključivo negativne. Ali utakmica potom, ona u Zenici, kad su nogometaši BiH Španjolskoj nakon njezinih glatkih 5:0 dali dva pogotka na samom kraju, proizvela je neodmjerene uzdahe: "Eh, da je potrajalo još malo, bilo bi 5:5 ili čak 6:5 za nas!" I dok bi ovo u svakom društvenom ambijentu služilo kao dobra šala, i vjerojatno se ovdje takvom ima smatrati, naše neodmjerenosti u nadama ili razočarenjima nikako da se svedu u granice kakve-takve objektivnosti, realnog prosuđivanja, pa i odgovornosti koju smo dužni ne samo sebi nego kao socijalna bića i ambijentu, društvu u kojemu živimo.
Tako ovih dana kod taksista, kao trajnog barometra površnih društvenih refleksa, slušam euforične priče o društvenim promjenama koje "nam sigurno donosi" ne nekakav Butmir ili angažman SAD i EU, nego - nova stranka na političkom obzoru! S druge strane, kod bošnjačkih profesionalnih, dakako ideoloških "viktimologa", onih koji su već s proljeća 1993. euforično zidali brojke vlastitih žrtava (oponašajući srpske "viktimologe" nakon Drugog svjetskog rata!) govoreći o dvjesto tisuća ubijenih i 50 - 70 tisuća silovanih, sad vlada nevjerojatna neodmjerenost u suočenju s brojem žrtava do koga je došao Tokačin Dokumentacijsko-istraživački centar i gdje ukupna brojka nikako da prekorači "začaranu brojku" od stotinu tisuća.
Kao da je bilo koji broj (već je dovoljno ružno što se o žrtvama govori u brojevima!) žrtava premali, pa ga je potrebno dodatno ih zidati, nadziđivati. I koja to mora biti (bolesna?!) mentalna svijest da joj je malo i toliko mrtvih, tim prije i tim više što zasad ne postoji ništa relevantno što bi tu morbidnu euforiju utemeljivalo, dajući krila tzv. "šehidizaciji obrane BiH" (Mirsad Tokača) i iz nje, ideologijom viktimizacije, proizvodilo nekakva "nasljedna" prava na bosanskohercegovačko danas i sutra. Još smo od Orwela naučili da "tko kontrolira prošlost, kontrolira sadašnjost", ali borbu za prošlost, za sjećanje, za nacionalno sjećanje, izmišljanje bolje (ovdje je to paradoks: što gore - to bolje!) prošlosti vezati uz euforično zidane brojke vlastitih žrtava, ne samo da je individualna neodmjerenost i neodgovornost onih koji se potpisuju znanstvenim titulama, nego je neodgovorno i prema sadašnjosti i osobito dugoročno štetno za društveni ambijent, za društveni organizam kojemu treba stabilnost za bilo koji ozbiljan iskorak. A ne zaboravimo, i za neiskorake se, kod nacionalno povišene temperature, uvijek optužuje drugi.
Navijačka svijest, neodmjerenost s Bilinog polja i ulica bosanskih gradova, jedva da se razlikuje od one koju ovih dana pokazuju Tokačini oponenti. Naravno, pritom niti jedni niti drugi nemaju niti jedan jedini valjan, utemeljen kontraargument! Ali zar navijačkoj svijesti trebaju argumenti? I dok uglavnom mladim tifozima utapanje vlastite i društvene depresije u euforiju sportske pobjede gledamo "kroz prste", kako i čime opravdati viktimizacijsku euforiju tamo nekakvim doktorima znanosti (na stranu koje znanosti i kako su stekli svoje titule!) kojima nikad nije dovoljno krvi. Čak ni vlastitoga naroda, samo da, međutim, nije riječ o krvi njihovih najbližih.