Trgovina ljudima, koja predstavlja jedan užasan zločin kojim se krše osnovna ljudska prava je realnost u Bosni i Hercegovini.
Nastavlja se trgovina ljudima koja prelazi državne granice, dok je trgovina ljudima unutar države u značajnom porastu posljednjih godina. U prošlosti, trgovina ljudima u Bosni i Hercegovini uglavnom je uključivala strane državljane kao primarne žrtve, ali danas sve veći broj državljana BiH postaju žrtve tog zločina. Potrebno je preduzeti odgovarajuću akciju da bismo se pozabavili tim trendovima i borili protiv tog oblika ropstva modernog doba.
Ako pogledamo istoriju trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini, vidjećemo izrazito povećanje njenog obima u drugoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka, kada su potencijalno hiljade žena, prvenstveno iz Istočne Evrope, postale žrtve organizovanih grupa trgovaca ljudima koje su djelovale u čitavoj državi. Nakon dolaska, žrtve su odvodili u barove i noćne klubove i prisiljavali ih na pružanje seksualnih usluga. Ako bi pokušale da to odbiju, često su se suočavale sa brutalnim fizičkim nasiljem, prijetnjama upućenim članovima porodice, pa čak i ubistvima koje bi počinili trgovci ljudima ili njihovi saučesnici.
Borba protiv trgovine ljudima već više od decenije zauzima visoko mjesto na listi međunarodnih prioriteta. Bez obzira na to, zbog njene složenosti, ona je još zločin koji veliki broj ljudi pogrešno razumije i potcjenjuje. Od 2003. godine Bosna i Hercegovina je uvela značajne pravne i institucionalne mjere koje su doprinijele djelotvornom procesuiranju organizovanih trgovaca ljudima i ojačale pravne instrumente za ranu identifikaciju i zaštitu stranih žrtava. Kao rezultat toga, broj stranih žrtava trgovine ljudima je značajno smanjen. Bez obzira na ta poboljšanja, nismo ni blizu rješavanja tog problema.
Danas je u Bosni i Hercegovini tipična žrtva trgovine ljudima državljanin BiH, dijete mlađe od osamnaest godina, prisiljeno na seksualno iskorištavanje unutar ove države. Taj zločin sve više izvršavaju pojedinci ili male grupe ljudi koje zloupotrebljavaju povjerenje svojih žrtava, pri čemu se žrtve često drže na skrovitim mjestima, kao što su privatni stanovi ili vikendice. Pošto interna trgovina ljudima, za razliku od međunarodne, postaje sve veći trend u svijetu, donose se relevantni međunarodni propisi kojima se uspostavlja protivteža toj promjeni u načinu djelovanja. To se sada mora dogoditi i u Bosni i Hercegovini.
Prilikom donošenja ocjene o tome da li je krivičnopravni sistem osposobljen da odgovori na taj novi izazov, neophodno je zapitati se da li zakon tretira internu trgovinu ljudima sa odgovarajućom ozbiljnošću. Predstavljaju li presude djelotvorno sredstvo odvraćanja? Da li se žrtvama pruža odgovarajuća zaštita i podrška? Uzimajući u obzir izazove s kojima se trenutno suočava krivičnopravni sistem Bosne i Hercegovine, teško je na zadovoljavajući način odgovoriti na ova pitanja.
Krivičnopravni sistem mora da odgovori, ne samo na međunarodne obaveze koje je preuzela BiH nego i na nove pojavne oblike zločina trgovine ljudima. To znači ažuriranje pravnih definicija u skladu sa razvojem odgovarajućih međunarodnih standarda. To, takođe, znači prilagođavanje zakona i politike djelovanja da bi se osigurala koordinirana reakcija na tako ekstremni i teški oblik krivičnog djela
Iako odredbe kojima se definiše trgovina ljudima postoje u Krivičnom zakonu BiH od 2003. godine, a u međuvremenu su one usklađene sa međunarodnim standardima, nažalost se sve veći broj predmeta interne trgovine ljudima tretira kao djela navođenja na prostitucijuu u skladu sa krivičnim zakonima entiteta i Brčko distrikta i procesuira kao takva, umjesto kao trgovina ljudima.
Zbog te neadekvatne klasifikacije krivičnog djela i posljedičnog nedostatka koordinacije između brojnih državnih i entitetskih agencija ili institucija zaduženih za sprovođenje krivičnih zakona, fizičke i psihološke ozljede kojima su izložene žrtve, naročito djeca, se sistematski zanemaruju tokom ocjene predmetnih okolnosti. Pored toga, izrečene presude, kao i nivo zaštite žrtava, nisu razmjerne ni primjerene počinjenom zločinu.
Krivičnopravni sistem mora da odgovori, ne samo na međunarodne obaveze koje je preuzela Bosna i Hercegovina nego i na nove pojavne oblike zločina trgovine ljudima. To znači ažuriranje pravnih definicija u skladu sa razvojem odgovarajućih međunarodnih standarda. To, takođe, znači prilagođavanje zakona i politike djelovanja da bi se osigurala koordinirana reakcija na tako ekstremni i teški oblik krivičnog djela. Na kraju, to znači da krivičnopravni sistem mora sadržavati zakone i politike djelovanja kojima će uočiti trgovinu ljudima i prepoznati na koji način kazniti takve zločine putem presuda počiniocima, time šaljući jasnu poruku društvu da trgovina ljudima neće biti tolerisana u Bosni i Hercegovini.
Tokom posljednje dvije godine, uz podršku Misije, na čijem se čelu nalazim, organi vlasti u Bosni i Hercegovinisu počeli su da razmatraju načine kako da riješe ta pitanja putem izrade amandmana, tako da se međunarodna trgovina ljudima procesuira na državnom nivou, dok bi se internom trgovinom ljudima bavili entiteti i Brčko distrikt. Pošto je dogovoren tekst tih amandmana, važno je da organi vlasti na nivou države, entiteta i Brčko distrikta djeluju brzo da bi izvršili izmjene i dopune svojih krivičnih zakona, da bi osigurali da se krivična djela trgovine ljudima procesuiraju i kazne na odgovarajući način. Takve promjene bi predstavljale jasan signal da su organi vlasti u Bosni i Hercegovini odlučni da što energičnije procesuiraju trgovinu ljudima, s akcentom na djecu.
(Autor je šef Misije OEBS-a u BiH)