Srbija glasa na Đurđevdan, ali avet Slobodana Miloševića još sprečava Borisa Tadića da svoju ličnu političku sudbinu stavi na istu kocku sa partijskom.
Milošević se 2000. prevario što je predsedničke izbore raspisao pre nego što je morao, u času kad su ga istraživači javnog mnjenja uveravali da sigurno dobija. Tadić je u Srbiji još popularniji od stranke koju vodi, ali njega anketari uveravaju da nema potrebe da se lično izlaže riziku kako bi kompenzovao prednost Srpske napredne stranke nad Demokratskom. Po kalkulacijama istraživača na koje se Tadić tradicionalno oslanja, njegovi će "žuti" i posle Đurđevdana komotno moći da zadrže vlast u Srbiji. Ako je, dabome, opet podele sa Ivicom Dačićem, i ako umesto Mlađana Dinkića uzmu Čedomira Jovanovića.
To je sva računica na kojoj u ovom času počiva izborna filozofija grupe ljudi koji vladaju Srbijom. Njihove kalkulacije pokazuju da Dačićeva mala koalicija (SPS, Palma i Krkobabić) može da računa na nekih desetak procenata biračkog tela. Računaju i da će Jovanovićeva Liberalno-demokratska partija da osvoji barem šest ili sedam posto. Tako bi "žuti" u startu sa lakoćom kompenzovali onih desetak procenata koliko su im "naprednjaci" bežali u istraživanjima (koja su ionako rađena pre nego što je Srbija i zvanično postala kandidat za ulazak u Evropsku uniju).
Doskora je bilo malo drugačije. Ivica Dačić najviše se od svih plašio "velike koalicije" koju bi DS morao da pravi sa SNS ukoliko nijedna druga vlada ne bi bila moguća, odnosno ukoliko nijedna od te dve stranke ne bi mogla da skupi magični broj od 126 poslanika. "Tadić i Nikolić hoće da podele Srbiju kao slavski kolač", vajkao se biračima predsednik Socijalističke partije Srbije, koji je 2008. prelomio za Evropu, pogazivši reč koju je prethodno dao Nikoliću i Koštunici. Dačić ima razloga da od osvete prevarenih partnera zazire više od drugih, a jedina prava kazna bi za njega, dabome, bila gubitak vlasti.
Sve se to sada vidi iz aviona, ali prva je na svetlo dana iznela jedna pouzdana "insajderka" iz njihovih redova, Vesna Pešić. Nekadašnja predsednica Građanskog saveza Srbije ušla je u Skupštinu Srbije na listi Liberalno-demokratske partije Čedomira Jovanovića, ali se u međuvremenu zavadila sa tim društvom i pred lice svoje, "druge Srbije", javno obelodanila pozadinu političkih kalkulacija ljudi koji Srbiju pretenduju da "uvedu u Evropu". Gospođa Pešić tvrdi da je Jovanović sa Tadićem ugovorio takvu podelu predizbornih poslova u kojoj će Čeda da privuče glasove birača, koji, iznervirani kompromiserstvom, korupcijom i kriminalom u vrhu države, više neće da glasaju za DS. Da ti glasovi ne bi propali kao "beli listići", Čeda igra "ekstremistu", oštrog kritičara vlasti. Vesna Pešić tvrdi da je Čedin "duel" sa Dodikom, kao i njegova potonja izjava o Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao "mutantu", samo puka komedija koja ima za cilj da ga predstavi kao "alternativu" onima koji očajnički priželjkuju alternativu sadašnjoj vlasti, ali je ne vide ni u Nikoliću ni u Vojislavu Koštunici. Mogu oni koji ne vole gospođu Pešić da se rugaju njenom kasnom "opamećivanju", ali njene reči ("Svako ko namerava da glasa za te ljude treba da zna da će biti zaboravljen onog trenutka kada budu objavljeni rezultati izbora. Glasove koje su prikupili će strpati u zajedničku koalicionu vreću i nastaviti da devastiraju zemlju i glume politiku") svejedno zvuče proročanski.
Insajderi, oni iz GO DS-a, privatno vele da su partijski stratezi proračunavali i kombinacije po kojim se, ako posle đurđevdanskih izbora niko ne uspe da napravi vladu, raspisuju novi izbori, istovremeno sa predsedničkim, sa tom prednošću što DS onda odigrava svoju najjaču kartu Dragana Đilasa za premijera. Kažu, doduše, i to da bi Đilas prihvatio taj scenario samo ako bi zaista mogao da bude premijer, umesto da se, poput Mirka Cvetkovića, pretvara da je premijer, dok Boris Tadić vlada Srbijom
Drugi insajderi, oni iz Glavnog odbora DS-a, privatno vele da su partijski stratezi proračunavali i kombinacije po kojim se, ako posle đurđevdanskih izbora niko ne uspe da napravi vladu, raspisuju novi izbori, istovremeno sa predsedničkim, sa tom prednošću što DS onda odigrava svoju najjaču kartu, Dragana Đilasa za premijera. Kažu, doduše, i to da bi Đilas prihvatio taj scenario samo ako bi zaista mogao da bude premijer, umesto da se, poput Mirka Cvetkovića, pretvara da je premijer, dok Boris Tadić vlada Srbijom. Odnosno, kao što kaže gospođa Pešić, dok u Srbiji postoji "jedna sve okrutnija lična vlast, koja gazi Ustav i progoni ljude krijući se iza Vlade i svih institucija".
Sve je moguće u Srbiji u kojoj može svako sa svakim i koja u ponečemu nalikuje vremenu od pre celog jednog veka, koje je Jovan Dučić u jednom tekstu iz 1924. opisao kao vreme kada je "sve bilo moguće reći bez konsekvencija i nazad se primiti bez gnušanja", kada su prvi ljudi "posvednevno bacali jedan drugom u lice pogrde i sumnjičenja koja su bila nedostojna i poslednjeg građanina", kada je vladao "tako ružan i prostački izraz da je novinarstvo rušilo društvo i trovalo porodice; ono je udarilo na čast prvih ljudi i najboljih građana; svojim odvratnim rečenicama otrovalo je bilo vazduh u Skupštini i postalo jezik sina sa ocem".
U današnjem bezobzirnom političkom trenutku, čovek koji još suvereno vlada Srbijom ima nemalo razloga za brigu, šta god mu šaputali istraživači koje je unajmio. Tadić je zato u ozbiljnom iskušenju da na Đurđevdan sazove prevremene predsedničke izbore: on sluti da će građani koji su danas besni, na jesen biti još bešnji, u meri u kojoj je to moguće. Ako je kandidatura ček, misli on, možda je to ček koji se Đurđevdana mora unovčiti. A čak i ako posle Đurđevdana sklepa vladu sa dojučerašnjim ljutim međusobnim protivnicima (SPS i LDP i sada povremeno razmenjuju salve uvreda i potisnutih pretnji), čak i ako Tomislava Nikolića uspe da pretvori u večitog gubitnika, mora da strahuje da bi birači mogli da se za Kosovo, besparicu i besposlicu samo nekoliko meseci kasnije iskale na onom kome mogu. To jest, onom iz vlasti čije im se ime ukaže na prvom narednom glasačkom listiću. Jer, pre nego što se u Beogradu prašina koju je digla vest o kandidaturi Srbije za članstvo u Evropskoj uniji slegla, već je u glavni grad doleteo generalni direktor za proširenje Stefano Sanino sa izjavom da je "priznavanjem teritorijalnog integriteta Kosova postignut znatan napredak u rešavanju prilika na zapadnom Balkanu"... Posle kandidature, Srbiji sleduje još mnogo loših vesti. Čedomir Jovanović i Ivica Dačić se, kao mali, s razlogom plaše referendumske atmosfere koja na izborima može samo da škodi malim strankama. Ako sazove predsedničke izbore za Đurđevdan, Tadić rizikuje i da naruši postizbornu koaliciju koja mu se u ovom času, kažu, čini prilično izvesnom.
Predsednikovi prijatelji tvrde da on vaga koliko će koštati izbori i da li sme da ostavi zemlju bez institucija ako pre vremena podnese ostavku. Ali nad njegovom odlukom verovatno lebdi i jedna senka.