20. mart
Promatranje trke s jednim konjem vraški je dosadno. Činjenica što nema pravih suparnika u izbornoj utakmici nerijetko se prikazuje kao slabost samog Vučića, te pripisuje njegovoj nedemokratskoj kontroli javnosti. Ima on svojih velikih slabosti, ali slabost njegovih protivnika nije jedna od njih. Bit će ipak da to nije glavni uzrok Vučićeve premoći, nego to što su zaista slabi oni koji mu se pokušavaju suprotstaviti. Čini se da nisu shvatili osnovna strateška polazišta politike u ovom vremenskom razdoblju - za Srbiju to je europska politika, u svjetskim okvirima ona američka, s marginalnim ruskim utjecajem i potpuno neutraliziranom dojučerašnjom "neootomanističkom" turskom prisutnošću u regiji. U tom političkom kontekstu postoji samo jedno pitanje za Srbiju, pitanje koje uopće nije pitanje, nego zadatak u testu inteligencije, kod kojega se zapravo mjeri brzina reakcije. Riječ je o prilagodbi očekivanjima zemalja Europske unije i međuvrijeme u pristupu NATO savezu.
Zašto je Vučić uspješan? On je u nekom općem smislu nesumnjivo nacionalist - u to nitko ne sumnja, to je njegova biografija, takva mu je stranka, a istodobno, prihvatio je i vodi politiku koja nije nacionalistička. Prethodna vlast, od koje su nastale dvije-tri male opozicijske centrale, koje uživaju neproporcionalne simpatije beogradskih intelektualaca i demokratske javnosti, nije bila i nije nacionalistička, ali istodobno nije imala snage ni volje da odustane od nacionalističke politike prema Kosovu i Rusiji (a to su dva osnovna mjerila). Osim te demokratske opozicije postoji i ona retrogardna, koju sačinjavaju nacionalisti koji otvoreno vode nacionalističku politiku. Dakle, ukratko, ozbiljne opozicije sadašnjoj vlasti neće biti dok se ne pojavi lider koji će voditi postnacionalističku politiku, a sam neće biti nacionalist, kao ni oni koji ga podržavaju. Možda se to čini nepraktičnim i nemogućim u Srbiji, ali dok je tako, neće biti uvjerljive opozicije Aleksandru Vučiću.
21. mart
Vratio sam se iz Bukurešta s idejom da bi Srbija i Srbi mogli puno naučiti od Rumunjske i Rumunja, koje odlikuje to što uče iz svoje povijesti. Po nacionalnom dohotku, Rumunjska je dostigla Hrvatsku, za trećinu prestigla Srbiju, iako je krenula s nezamislivog dna. Zadnjih godina Ceausescuova režima, luđak je pokrenuo rušenje gotovo 450.000 kuća i proveo to u oko 85-90 posto slučajeva - htio je iskorijeniti privatno vlasništvo, sravnio je sa zemljom gradove i sela, vile, obiteljske kuće i seoska gospodarstva. Svi su morali seliti u tipske devetokatne "hruščovke" koje obrubljuju bukureštanske bulevare. Po jedan takav Novi Beograd nalazi se i na periferiji svakog gradića poput Brašova, transilvanijskog Kronstadta. No, Brašov danas izgleda kao da je u Sloveniji - centar je sjajno obnovljen, sa šminkerskim dućanima koje otvaraju i ugošćuju pripadnike nove srednje klase, mlade rumunjske hipstere. Na periferiji se pak grade poslovno-stambeni blokovi potpuno europskog standarda. Mora biti da Rumunji nešto rade upravo kako treba! Inače, novija povijest Rumunjske i Srbije, odnosno Kraljevine Jugoslavije, posve je usporedna - obje su teritorijalno silno uvećane kao pobjednice Prvog svjetskog rata. Počele su razvijati kapitalizam s francuskim kreditima i pod okriljem Francuske. Poslije drugog rata u obje su zavladali komunistički diktatori, s tim da je rumunjskog staljinskog zamijenio nacionalkomunistički, dok je kod nas isti lik naprosto promijenio kurs. Onda je umro pa je propustio provesti potpunu komunističku transformaciju, osim u virtualitetu, kao "delegatski sustav", ono što su Rumunji izvodili doslovce, buldožerima. Poslije pada Berlinskog zida, Rumunjska se glajhšaltuje i ljudi koji su vodili sigurnost biraju predsjednika koji će usvojiti prozapadnu politiku, dok u Srbiji traže vođu koji će pobijediti NATO. Rumunjska postaje bastion prema Rusiji, američki eksponent na Balkanu. Ulazi u Europsku uniju. "Oracle" seli sjedište u Bukurešt. Ekonomija bazirana na privatnom poduzetništvo skajroketira, pa čak i u krizi rast ostaje na tri-četiri posto godišnje... Drakula je turistička atrakcija, a ne politička inspiracija. Ne znam, pouka je tu negdje, treba je samo pronaći.
22. mart
Mutnu savsku vodu na Ušću uzburkale su optužbe da je vladajuća stranka registrirale jednu ili dvije udruge kao stranačke "nezavisne" liste, koje će kontestirati Vladinu politiku i Vučićevu inicijativu za gradnju "Beograda na vodi". Ima li ta optužba političkog smisla? Nije nelogična. Budući da se stranke opozicije ne mogu konsolidirati, opasnost ne dolazi s te strane. I one desne i one lijeve uspostavljene su na osnovi međusobne isključivosti, odnosno, što bi se balkanskim riječnikom lijepo reklo - kao "dušmani", pa ne mogu formirati idejni front koji bi ozbiljno zaprijetio izbornim izgledim stranke na vlasti. Satelitski SPS platio je pak cijenu koalicije s vlašću. U takvim kombinacijama gubi se subjektivitet, uvjerljivost, što znači da nećeš naći sponzore i novac potreban za predizbornu logistiku. Komitente pridobiješ na temelju obećanja da ćeš steći pivotalni položaj i diktirati vladinsku koaliciju, s tim da se to sad zaista ne čini izglednim. U najmanju ruku treba zajamčiti da ćeš participirati u Vladi, ali u tom slučaju nitko ne želi gubiti vrijeme na suputnike vlasti, nego traže ulaz kod većinskog partnera. Što sve skupa znači da se jedino treba bojati nekog "freak accidenta", spontane mobilizacije oko naizgled sporednog pitanja koje može prerasti u široku maticu "događanja ulice", političku dinamiku koja uvijek zahvati i medije, jer naprosto nemaju što drugo javljati. Neki pijani neutron začas izazove lančanu reakciju i političku fisiju. Ako se provodilo standardno istraživanje "fokus grupa", pitanje "Beograda na vodi" sigurno je bilo prominentno - kao remetilački faktor, "nadidejna" politička tema. Pritom uopće nije bitno o čemu se tu doista radi, jesu li uzroci pomutnje i nezadovoljstva utemeljeni ili nisu, te o kakvom se sporu radi. U posljednjem predizbornom mjesecu ne treba ostaviti po strani neki problem i uporno ga previđati jer se čini izmišljenim. Bolje je povesti tu raspravu, pa i sam postavljati pitanja koja traže odgovore... Riskira se konfuzija, ali to ne mora puno smetati.
23. mart
Koroboraciju svog promišljanja geostratreškog rasporeda na Balkanu i mjesta Srbije u njemu - dakle, pitanja "u NATO ili ne u NATO", što se na trenutak ukazalo kao predizborna tema koju je Vučić elegantno odgodio za neko drugo vrijeme - dobio sam iz posve neočekivanog izvora. Čitao sam novu knjigu Roberta D. Kaplana o Rumunjskoj ("U sjeni Europe", "Random House", New York, 2016.). Kaplan je onaj lik koji je uzburkao javnost svojim čuvenim "Balkanskim duhovima" (Balkan Ghosts, 1993.), knjigom s kojom je Clinton, kako je izjavio, "odlazio na spavanje", pa ga je to navelo da vojno intervenira u jugoslavenskim ratovima. Kaplan je poslije toga postao viši suradnik Centra za novu američku sigurnost (vašingtonska ekspertna grupa koja regrutira kadrove za administraciju), geopolitički analitičar "Stratfora" (think-tank), zatim gostujući profesor na Pomorskoj akademiji u Annapolisu i član Odbora za obranu Ministarstva obrane (Pentagon). Prilično impresivan skor za čovjeka kojega vidim kao tek još jednog novinara i putopisca, koji je doduše objavio šesnaest bestselera, ali njegovi uvidi i analizi, koliko ja mogu prosuditi, nisu kao da je, što je moja baba govorila, "popio svu Salamunovu pamet". No, jedno je nesumnjivo - Kaplan uspijeva doći do svakoga. Dijelom je to učinak reputacije, dijelom njegova radoznalost i spremnost da posvuda ide i svakome postavlja kojekakva pitanja. Kao što sam kaže - često mu se događalo da spava u omladinskim hostelima i razgovara s premijerima. Premijeri valjda misle da razgovaraju s relejom CIA. U ovoj posljednjoj knjizi, Kaplan opisuje epizodu svog posjeta sjedištu rumunjske Državne sigurnosti smještene u bivšoj vili Madame Lupescu, ljubavnice zadnjeg kralja Carola II. Tu ga prima šef nove Securitate, Georgi Cristan Maior i objašnjava mu na velikoj karti Balkana puteve ruske penetracije: "Oni sad posvuda žele provoditi finlandizaciju. Vidimo kako kupuju utjecaj u medijima i kod političara u regiji... Na primjer, Srbija pokušava ući u Europsku uniju, iako su, govore mi, njene banke, infrastruktura, suci i političari kupljeni od Moskve, a oligarsi iz St. Petersburga ozbiljno su investirali u Crnu Goru..." Pa sad, što se tiče Crne Gore, tu su ostali kratkih rukava (ova scena u Bukureštu odigrala se još 2013.), a što se ostaloga tiče, vidjet ćemo poslije izbora. Vučić dixit.
24. mart
Hoće li europska teroristička kriza imati odjeka na srpske izbore? Neće. Ni ona migrantska nije fundamentalno djelovala na hrvatske, iako je na stotine tisuća izbjeglica prošlo kroz zemlju na balkanskoj ruti prema Njemačkoj, pa je bilo pokušaja da se stvar politizira, predstavi kao nacionalna ugroza ili moralno pitanje. I jedno i drugo nije proizvelo naročiti efekt, ali je tadašnjoj vladi koristilo to što je poslije prvotnog totalnog nesnalaženja uspjela demonstrirati organizacionu kompetentnost prilično uređene hrvatske državne uprave - malo austrougarskog historijskog nasljeđa kapital je koji se ovdje troši generacijama... No, na Balkanu, ljudi ispravno percipiraju: sve se to skupa nas, zapravo, ne tiče. Belgija je administrativna kvagmira gora od Bosne, u Bosni barem etničke zajednice korespondiraju s tijelima lokalne uprave - međunarodna zajednica skrbi se samo za državu koja je stoga u tako očajnom stanju, jer nikome ne prepuštaju vlast i odgovornost, no barem je na lokalnoj razini svako pleme predvođeno vlastitim poglavicama. Muslimanski ekstremisti dotle se mirno kreću po Belgiji, gdje dobivaju podršku islamista, svojih rođaka i prijatelja, a lako dolaze do oružja kojim se u Bruxellesu opskrbio još "Šakal" iz čuvenog romana i još čuvenijeg filma. Policijom u Bruxellesu, kao i u Parizu, upravlja inspektor Clouseau. Kad su poslije napada na "Charlie Hebdo" uslijedile diverzije u Parizu, ministar i ravnateljstvo policije oglasili su se priopćenjima o tome da je "Francuska u ratu", da su "napadnute europske vrijednosti" i sloboda sama... Nisu ponudili ostavku, kao što bi bilo normalno u demokraciji: u Belgiji vlada feudalizam.
Rat s Islamskom državom vodi Zapad, a islamisti prave diverzije u njihovoj pozadini. Mi smo mali i nevažni. Neće nas to zahvatiti. Ako se i reflektira u Sarajevu, neće u Beogradu, pa čak ni u Novom Pazaru. Ekonomija, to je jedino što je ovdje bitno, perspektiva normalnog života, recimo dokumenti koji ti omogućuju da se bez zapreka zaposliš u Irskoj, a preko Erasmusa školuješ u Skandinaviji. To igra, ovo ostalo su priče koje više ne pale ni penzionere po kafanama...