1. aprila
Još o počasnom vojvodi - Vojislav Šešelj uspio je u Haagu dokazati dvije stvari. Prvo, da sud u Haagu nije politički sud kako su on i mnogi drugi tvrdili. Da je politički sud, osudio bi ga jer je politički nepodnošljiv za bilo koju instituciju zapadnjačke uljudbe. I drugo, dokazao je da je bio potpuno nevažan, da nije imao nikakav stvaran autoritet, zapovjednu odgovornost, da nije bio hijerarhijski nadređen počiniocima zlodjela, dok njegove riječi, po mišljenju dvojice od troje sudaca, nisu imale nikakav učinak. To što je govorio bilo je strašno, djela koja su zatim počinjena nesumnjivo su zločini, u presudi potanko nabrojani, ali nema jednoznačnog dokaza koji bi upućivao da se oni ne bi dogodili da je počasni vojvoda rekao nešto drugo, ili da je šutio. Obilježili su ga, dakle, kao komedijanta pod šubarom, koji se slikao s kalašnjikovom, ali ga nitko nije uzimao ozbiljno. Po tome ispada da je Šešelj bio govorni automaton, ali to je ionako dojam koji svi neupućeni o njemu imaju - njegovi nastupi u Haškom sudu, dok je to još netko i pratio, bili su kao američke stand-up komedijske improvizacije s Comedy Central kanala… Znači, ukratko, sve što je Šešelj govorio i radio, po meritornom mišljenju dvoje od troje sudaca - nula bodova. Talijanska sutkinja ipak misli da je presuda sramotna. Uvjerena je da je on svojom vrućom retorikom poticao i legitimirao zločine u svijesti počinitelja. To misle i ljudi koji se svega sjećaju, ali tih je sve manje, jer je sve više onih koji sve skupa žele zaboraviti. A čini se da je u tom smislu evoluirala i politika Haškog suda. No, kako će to utjecati na srpske izbore? Možda će ipak mobilizirati građansku većinu za uspostavljanje vlasti s autoritetom koja će takve ljude moći politički marginalizirati. Na kraju, pokazuje se, nije presudna ideologija, nego stvarna odgovornost koja dolazi sa stvarnom vlašću. Demagoga uvijek ima koliko hoćeš…
3. aprila
Vučić upozorava da bi mogao izgubiti izbore. Vidio je istraživanja, rezultati su, kaže, porazni. Ljupka Stević tvrdi da su joj slike, koje su osvanule u tabloidima, ugrozile karijeru, te uništile život. Nije na njima sasvim gola, nego je snimljena dok se presvlači - sve se vidi, a i ne vidi, kao kod Kim Kardashian, ali je slika manje glamurozna, iako je i Ljupka impozantno građena, prominentna naprijed, a solidno fundirana dolje i otraga. Treba li povjerovati svim tim alarmantnim upozorenjima?
Što se Vučića tiče, stvar treba primiti ozbiljnije - on zapravo poručuje da nitko ne smije sa sigurnošću računati na njegove manevre kojima će osigurati vlast, preuzeti odgovornost, zatim se izložiti sveopćoj kritici i na koncu donijeti rezultat koji se traži, a koji i sam obećava, uz odgodu što korespondira s veličinom problema i snagom ujedinjene opstrukcije. Ni njegove sposobnosti, uostalom, nisu bezgranične. Zato kaže da se građani ne ufaju u snagu vlasti ako mu ne pruže biračku podršku - nitko im ne garantira da će Šešelj i sve lude kombinacije koje bi ovaj mogao pokrenuti, ostati bez ikakva učinka. Neće Amerikanci opet intervenirati ako se Srbija sunovrati u katastrofu - dok je bila prijetnja u regiji, znatni resursi upotrijebljeni su da se spriječi širenje sukoba na Balkanu, a zatim da se ugasi rat u Bosni i naposlijetku u Srbiji pacificira Kosovo. Kako Srbija više nema vojnu i ekonomsku moć da ugrozi susjede (a obavještajne službe i crkva ne mogu dobaciti ni do Podgorice), jedina nesreća koju još mogu izazvati ti neodgovorni ljudi je - građanski rat. Društvo će kolabirati i zemlja ući u novu spiralu nazadovanja, čak ako se i ne bude vodio oružjem, dovoljno je da izbiju neredi, ili eskalira kulturlkampf, ono što je Zoran Milanović instigirao u Hrvatskoj (i to tako vješto da je izgledalo da vodi tolerantnu, a ne izazivačku, nekonstruktivnu politiku). Tek ako Vučić dobije dostatnu podršku moći će pokazati je li spreman i sposoban provesti liberalne mjere, zatvoriti ili prodati javna poduzeća, što je do sad tek polovično ili još u manjoj mjeri proveo… Nema garancije da će on to ostvariti, ali je sto posto sigurno da to neće učiniti niti jedna vlada koja bi se mogla formirati poslije njegova poraza.
4. aprila
Tko je čitao presudu Haškog suda kojom je oslobođen Šešelj, uočio je da su suci izrekli više negativnih ocjena o tužitelju, nego o branjeniku. Okvalificirali su tužbu kao nepreciznu, konfuznu i nepromišljenu. Tko god je pak pratio suđenje Šešelju s vremena na vrijeme okrenuvši na kanale gdje se taj žalosni cirkus prenosio, vidio je odmah da tužitelj "nema case", nego ga nateže - u kvalifikaciji išao je preširoko te pokušao Šešelja okriviti kao koautora projekta Velike Srbije, a zatim, po principima američkog antikorupcijskog RICO-zakonodavstva, nastojao dokazati da je vojvoda bio u vezi s protagonistima toga pothvata, što bi značilo da je solidarno odgovoran za sveukupna počinjena zlodjela… Ionako preširoko zasnovana, optužnica je sve više dolazila u raskorak s intencijama sudišta na koje, čini se, presudno utječe gotovo besmrtni Theodor Meron, predsjednik Apelacionog vijeća tribunala za bivšu Jugoslaviju i sadašnju Ruandu. Kriteriji sudišta postali su u međuvremenu takvi da je praktično nemoguće bilo koga osuditi za zločin koji nije osobno počinio ili izravno naredio. Tako je otpao "zločinački pothvat" kod Gotovine, koji je bio vojni zapovjednik na prvoj liniji, u oružanom sukobu, a i kod Šešelja, koji se u prekodrinskom inozemstvu bavio ideologijom i propagandom, dok su njegovi Beli orlovi bili pod komandom JNA i VRS. U Haagu polako zatvaraju dućan. Osuđeni su svi najvažniji protagonisti ratnog cijepanja Bosne. I gotovo svi predsjednici postkomunističke Jugoslavije i Srbije, bez obzira na to jesu li imali stvarnu ili formalnu vlast. Vodili su rat s NATO-savezom dok je bio angažiran u podršci mirovnim operacijama UN-a i u njemu pretrpjeli poraz. Stoga je Zapad, uz uzdržanost Istoka, sankcionirao domaće ugursuze koji su mislili da će se provući pozivajući se na nacionalni suverenitet… Jedini je problem - tajming. Da su te iste osude donesene prije deset godina, imale bi blagotvoran učinak, sad samo povećavaju kaos. Sad je kasno da se nešto popravi, a svaka je prigoda dobra da se napravi džumbus. Trebat će cijelu stvar iznova promisliti. Nužno je suočavanje s fundamentalnim uzrocima, ali to se više neće moći postići krivičnim progonom, nego mora nekako drukčije…
5. aprila
Jedina je nepoznanica srpskih izbora - izborni potencijal honorarnog vojvode Šešelja. Utoliko stvari nisu mogle ići boljim putem za Aleksandra Vučića. Na neki način, raščistila se pozornice i sad biraš jednog ili drugog i sve ono za što oni stoje. Glasaš za povratak u fatalnu prošlost ili za neizvjesnu budućnost. Sreća nikome nije zagarantirana, kao ni uspjeh i napredak, ali barem je potpuno jasno što je put u bespuće. Sve se to zorno pokazalo na Kosovu, prilikom Vučićeva posjeta Mitrovici. Nekoliko Srba vjerojatno ohrabrenih povratkom Šešelja i izgledima da se u zemlju vrati blagotvorni kaos minulih vremena, postavili su paklenu napravu. Vučić je bio dovoljno vješt i priseban da odmah poruči atentatorima kako će uznastojati da ih obrani, a prilike na Kosovu i za njih učini podnošljivim. Ako nije na to dobio bodove iz političke korektnosti, ne zna se na čemu bi mogao. Podjednako je mudra bila odluka da se na izborne plakate kojima je izlijepljen Beograd ne stavi njegova slika, dok je ime ispisano slovima mikroskopske veličine. Ima ga dovoljno gdje treba, nema razloga da iskače ispod svakog poklopca... Svi su svjesni da je tu, jasno im je što otprilike donosi i znači pa, bujrum, hoćeš njega, hoćeš Šešelja, Vučića koji se odrekao prošlosti, ili honorarnog vojvodu koji se odrekao budućnosti. A tu nema i ne može biti kohabitacije - ili će se politika opet vratiti na ulicu i postavljati se paklene mašine te aktivirati gangsterska operativa, ili će sve biti pod državnom kontrolom. Naravno, takvi kao Šešelj nisu opasni ako ih ne sponzorira državni aparat, koji je honorarnog vojvodu u blažena Miloševićeva vremena i kreirao, ali ne treba biti naivan - u Srbiji u aparatu uvijek ima aktivista koji su spremni investirati u neku subverzivnu kombinaciju. Znači, na ovim izborima odlučujete hoćete li imati vlast s dovoljno autoriteta da honorarnog vojvodu politički eliminira i pretvori u privatnog građanina koji nije u Haagu osuđen za ratne zločine u Bosni, što ne znači da je nevin za druga djela za koja mu se nije sudilo, ili ćete toga Baš-Čelika vratiti u politički život.
6. aprila
Sav svijet zapanjen je otkrićima dvojice njemačkih novinara koji su formirali globalnu mrežu i publicirali Panamsku dokumentaciju. Povezavši se sa stotinak kolega koji uživaju reputaciju u istraživačkom novinarstvu, stvorili su globalni geštalt koji će promijeniti medijsku sliku modernog društva. Sve je počelo, kao i uvijek, s "dubokim grlom", ali, prema iskustvu eksploatacije materijala iz afere "Wikileaks", shvatili su da je kvalificirani novinarski rad na obradi iskopanog materijala još važniji od kvaliteta same rudače. Njemački novinari (obojica se, po Vuku, prezivaju, sasvim primjereno, "Obermaher", ali s različitim grafijama njemačke riječi - Nadmajstor), rade u čuvenom FAZ-u, "Frankfurter Allgemeine Zeitungu", listu koji je osnovao Johann Georg Riessmueller (i sad mu je u 84. godini suizdavač), nekoć dopisnik iz Beograda (upoznao sam ga dobro u Zagrebu početkom devedesetih).
Svi su impresionirani otkrićima iz Paname i dosegom te fenomenalne operacije - osim novinara službenih makedonskih medija. Oni tvrde da je to prevara sračunata na diskreditaciju ruskog predsjednika Putina. Još jedna američka obavještajna operacija koju sponzorira Soros, a u njoj sudjeluju i različiti bivši fašisti. Cilj joj je destabilizacija Rusije i Makedonije. Amerikanci, naime, žele ukloniti kremaljsku kliku, te makedonskog premijera Gruevskog, koji početkom juna izlazi na parlamentarne izbore. Što je vrlo zanimljiva konstrukcija, budući da otkriva kako se sadašnja makedonska vlast stacionirana u desetorokatnom mramornom sjedištu stranke VMRO-DPNE, zdanju projektiranom po uzoru na firentinski Palazzo Vecchio, oslanja iznad svega na - Rusiju. I Slovenija i Republika Srpske također pokušavaju očuvati neku ekonomsku ili političku autonomnu poziciju između Zapada i Istoka, ali prva je u EU, a druga u Bosni i Hercegovini koju EU ekonomski održava na životu, pa je to, naravno, neodrživo kao dugoročna politika. Ali, Makedonija je "rogue state", sa strateškim položajem na izbjegličkoj ruti, pa je za regiju utoliko važniji rezultat izbora u Srbiji - prođe li sve kako treba, s Gruevskim ili bez Gruevskog, Makedonija bi mogla postati posljednje utočište "titoističke hajdučije" na balkanskom potkontinentu.