Boris Tadić opet nikoga nije ostavio ravnodušnim. Da nije predsjednik države, bio bi super star bar sudeći po reakcijama koje izaziva u Bosni i Hercegovini.
Svaka posjeta, intervju za bh. medije, izjava o stanju u regionu predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića nađe se u vrhu aktuelnih događaja u BiH.
Reakcije na Tadića burne su u svim dijelovima BiH, ali naravno ne iz istih razloga, kako je to već uobičajeno u ovoj zemlji. U Republici Srpskoj vole ga jer je predsjednik Srbije, mada ni tu samo iz tog razloga i istim intenzitetom. U Federaciji BiH ga ne mrze iako se pomno prati svaki njegov korak, izjava i susret. Oni, koji očekuju Tadićevu grešku da bi ga žestoko napali, teško da će dočekati svojih pet minuta bar kada je u pitanju odnos prema BiH.
Sve što je ove sedmice rečeno i napisano o Tadiću i o razlogu njegove posjete, otvaranju Osnovne škole "Srbija", pokazuje koliko su veze susjednih zemalja neraskidive. Za one koji su u dolasku Tadića u Pale vidjeli srpsku ujdurmu podsjećanje da su odnosi susjednih zemalja dvosmjeran proces. I poglavar Islamske zajednice BiH Mustafa efendija Cerić nedavno je prilikom posjete Sandžaku držao po nekima dirljive, a po nekima zapaljive govore o položaju muslimana i Bošnjaka u Srbiji. To što Cerić posjećuje vjernike ne bi trebao biti problem, a to što kao vjerski vođa indirektno upućuje na političko opredjeljenje tamošnjih i ovdašnjih Bošnjaka mogao bi biti problem u dvosmjernom odnosu dvije države. Politički govori povodom otvaranja škole, iako nelogični, bili su neizbježni i u Palama. Ruku na srce, Tadićev govor bio je mnogo pomirljiviji i prihvatljiviji narodima u BiH, od govora ovdašnjih političara. I umjesto da se čuju primjedbe na političare iz RS, zaštitnici bošnjačkih interesa okomili su se na predsjednika susjedne države, iako su od njegovog govora malo šta čuli jer su bili zaslijepljeni orlovima sa srpske zastave i tonovima srpske himne Bože pravde koja je nedavno na Ustavnom sudu BiH ukinuta (ako se dekretom može ukinuti svečana pjesma). Pred istom institucijom naći će se i ime OŠ "Srbija" jer će Haris Silajdžić, član Predsjedništva BiH, zahtijevati ocjenu ustavnosti. Upitno je kako će se ovo završiti na sudu. Ono što nije upitno je da ne treba ubadati prst u oko da se drugima pokaže nacionalni identitet jer oni koji ga zaista imaju ne trebaju to nikome ni pokazivati.
Tog dana, kada je otvarana nova škola u Palama koja se zove "Srbija", dvije djevojčice su otpjevale pjesmu "Vostani Serbie". Većina prisutnih sa suzama u očima pratilo je ovaj program. Teško da je većina znala da slušaju "Odu srpskom preporodu" Dositeja Obradovića, koju je napisao za vrijeme Prvog srpskog ustanka.
Oni koji su se tog dana sklanjali s vrata ministrima da uđu u novu školu prije đaka, oni koji su se ushićeni ježili na naslov pjesme čijeg autora ne znaju, a aplaudirali su na većinu njegovih prosvjetiteljskih misli koje su čuli od predsjednika Srbije, trebaju se vratiti u školu koja se zove "Srbija". Nije problem zahtjev Harisa Silajdžića i podrška drugog člana Predsjedništva Željka Komšića da se briše naziv Srbija iz naziva nove škole. Problem je što Srbi još treba da uče da bi upoznali vlastiti identitet kako ga ne bi bespotrebno naglašavali i dokazivali pogrešnim ljudima. Škole su nam neophodne kako god da se zovu, a učitelji su nam uvijek dobrodošli kada su svjesni svog identiteta, porijekla, kulture i tradicije. Od Tadića i Tadićeve posjete mnogi su mnogo naučili, a neki tek treba da nauče. Škole su nam neophodne...