Branimir Glavaš je prava regionalna top stori. Opisno rečeno, ono što su pojedinci u muzici, to je Glavaš danas među ratnim zločincima i ostalim kriminalcima eks-YU scene.
I dok je u Hrvatskoj otvoren, pravi, do istrebljenja, bratoubilački rat između HDZ-a Ive Sanadera i Glavaševe stranke HDSSB-a, ma šta ta skraćenica značila, zato što je osuđen na deset godina zbog ubistava i mučenja Srba u Osijeku tih ratnih devedesetih godina, u BiH je u toku redovna procedura izdavanja lične karte. Po zakonu.
Ispriča ovih dana bivši novinar RT RS nešto kao anegdotu sa Branimirom Glavašem, koja se dogodila tamo negdje 2005. godine, kada je radio s njim intervju u Osijeku. Prvo nije vjerovao da su novinari iz Banjaluke, ej, došli Srbi, da rade s njim intervju, pa je angažovao svoju, odnosno osječku, lokalnu televiziju da ih snime dok su razgovarali, a posebno da zumiraju oznake RT RS na kameri i automobilu.
Nakon intervjua otišli su na kafu u baštu hotela "Osijek", a Glavaš je svima koji su mu prilazili da se pozdrave s njim ponosno govorio: "Ej, ovo je novinar iz Republike Srpske... Srbin... Radi sa mnom intervju..." I tako dvadesetak puta. Prevedeno, Glavaš je i na taj način govorio: "Nisam kriv."
Danas Branimir Glavaš ne prima novinare u bašti hotela "Osijek", ne opterećuje se time što mu je oduzet imunitet koji je uživao kao saborski zastupnik kao ni to što je policija Hrvatske za njim raspisala "lokalnu" potjernicu.
A zašto bi, jer bi mogao biti uhapšen samo po povratku u Hrvatsku, pošto ga i nakon raspisivanja međunarodne potjernice policija u BiH najvjerovatnije neće hapsiti s obzirom na to da ima bh. državljanstvo. U najgorem slučaju biće priveden na razgovor.
Danas Branimir Glavaš uživa u zemlji u kojoj je rođen njegov otac, lani u decembru upisao se u matičnu knjigu rođenih, jer su mu roditelji iz Drinovaca, kraj Gruda, šeta obalama Buškog jezera i razmišlja o Ivi Sanaderu i slavonskim čvarcima. Oko njega je uvijek pet-šest odanih momaka, a i sin mu dolazi u posjetu skoro svaki drugi dan.
Povremeno boravi i u kući prijatelja, generala HVO-a Željka Šiljega, inače kuma generala Vojske RS Ratka Mladića. A ti Šiljeg i Mladić su nakon zajedničke službe u JNA u Prištini i Kninu otišli svak na svoju stanu. Šiljeg je jedno vrijeme rukovodio i obavještajnom zajednicom Herceg Bosne.
Kažu dobro obaviješteni da je blizak i sa savjetnicima bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, Ivićem Pašalićem i Markicom Rebicom. Obavljao je funkcije i u Kabinetu predsjednika HDZ BiH Ante Jelavića, a dovođen je u vezu i s atentatom na Jozu Leutara, bivšeg zamjenika ministra policije Federacije BiH. Čestit čovjek.
Glavaš ovih dana često putuje od Ljubuškog do Tomislavgrada, jer očekuje CIPS-ovu ličnu kartu na kućnu adresu u selu Korita. Hercegovci ne obraćaju veliku pažnju na to što je osuđen za ratni zločin, jer gdje god se pojavi, dobro je došao. Vole da se slikaju s njim za uspemenu.
Reklo bi se da ovaj novi, odskora naš, bh. Glavaš i nema mnogo veze s onim hrvatskim Glavašem. Ovaj naš nam djeluje normalan, pitom, razuman čovjek, pa je to valjda i razlog zašto se čak ni raznorazna "ratna udruženja" iz Republike Srpske, od boračke organizacije do logoraša, ne oglašavaju kada je on u pitanju.
Čak ni Slavko Jovičić Slavuj ništa nije imao da kaže. Pa evo, u nekoliko rečenica da ih podsjetimo ko je, u stvari, taj novi bh. državljanin.
Do takozvanih demokratskih promjena početkom devedesetih prošlog vijeka Glavaš je bio poznat jedino među ljudima s osječke periferije. Jedan je od osnivača HDZ-a u Slavoniji.
Veoma brzo je naučio šta je politika, jer nakon izbora 1990. nije bio zadovoljan onim što je dobio - Vladimir Šeks, njegov veliki politički i ratni drugar, odlazi u Zagreb na mjesto potpredsjednika Sabora. Glavaš je kratkotrajno otišao u Beograd, kao poslanik jugoslovenske Savezne skupštine.
Početkom rata stavlja se na čelo ratnog Osijeka. Njega se, u stvari, sve pitalo, sve je znao, i odlučivao je ko će živjeti, a ko će Dravom prerezanog vrata zaplivati prema matici Srbiji.
Taj status heroja obezbijedio mu je lagan povratak u politiku nakon rata. Postaje prvi osječko-baranjski župan, a njegova stvarna politička moć daleko je nadrastala tu fukciju.
Tuđman ga je 1997. godine smijenio s mjesta župana, pod pritiskom američkog generala Jacquesa Paula Kleina, koji je vodio proces mirne reintegracije Podunavlja, jer je Klein u njemu vidio glavnu prepreku. Zauzvrat, dobio je čin generala i mjesto glavnog inspektora Hrvatske vojske.
Nakon Tuđmanove smrti ponovo se vraća u politički život prvo kroz HDZ, a kasnije osniva svoju HDSSB. Ali bez zaštite HDZ-ovog kišobrana i Ive Sanadera, kojem je svojski pomogao u obračunu sa Ivićem Pašalićem, i koji su ga sve do tada snažno branili od optužbi za ratne zločine, ubrzo počinje istraga o njegovoj stvarnoj ulozi u ratnom Osijeku.
Prošle sedmice, u petak, Branimiru Glavašu izrečena je kazna od 10 godina zatvora. Proglašen je krivim u slučaju "garaža" i "selotejp". Tačnije, u slučaju "selotejp" Glavaša je osuđen što je izdavao naređenja za nezakonita hapšenja, zlostavljanja i ubistva osmoro srpskih civila na obali Drave 1991. godine. U slučaju "garaža" Glavaša su teretili da je odgovoran za zlostavljanja i ubistvo dvojice srpskih civila.
Da, to je onaj isti Glavaš koji danas uživa sve čari dvojnog državljanstva, kojeg štiti zakon ove nesređene države u kojoj, izgleda, sreću najlakše nađu ratni zločinci, kriminalci, raznorazni hohštapleri osuđeni za privatizacijske regionalne mućke i slični mutni likovi.
I nikog, ama baš nikog nema u političkim i institucionalnim okvirima ni države niti entiteta, pravosudnim ili bezbjednosnim strukturama ko je spreman da pokrene proceduru izmjene ovog nakaradnog zakona.
I niko od raznih srpskih udruženja u Republici Srpskoj ne reaguje na činjenicu da je čovjek osuđen za ratne zločine nad Srbima dobio državljanstvo BiH samo zato da ne bi otišao u zatvor da odsluži tu kaznu.
I sad bi kao Srbi u BiH trebalo da se osjećaju nesrećno i nesigurno što su dobili novog komšiju, s kim mogu razmijeniti koju toplu, ljudsku riječ u Hercegovini na proputovanju na Makarsku rivijeru, koji voli da vuče ljude za rukav i ushićeno govori: "Ej, ovo su Srbi iz Republike Srpske i Bosne, pijemo kavicu... A nisu ovi ko oni Srbi iz Hrvatske... Ovi su dobri, naši bh. Srbi... Priznali mi i oni državljanstvo po ocu..."
Zbog svega toga recimo sasvim iskreno: Dobro nam doš'o, Branimire!