Stanovnici Bosne i Hercegovine davno su se pomirili sa spoznajom da od države i njenih institucija mogu očekivati samo nove namete i nikakvu uslugu ili pomoć. Godinama identična očekivanja imaju i od političara. Ne očekuju ništa od njih, njih slušaju i za njih navijaju.
Pravo na život, na dom, pravo na posao i temeljne ljudske slobode navedeni su kao stavke u našim ustavima čisto da bi se politčka elita imala čime hvaliti u razgovorima sa novinarima i kada ih neko pozove na međunarodne skupove o dometima demokratije u 21. vijeku. Ostvarenje pobrojanih i drugih prava u BiH, nažalost, nije ničija obaveza i očito je dovoljno što su nam Ustavom zagarantovana.
To što u praksi samo rijetki imaju ono što im ustavne odredbe nude odavno se smatra pukom srećom i privilegijom. Ovdje samo sretnici bez dodatnog zaduživanja mogu opremiti djecu za polazak u školu. Samo povlašteni bez kašnjenja uplaćuju rate za stambene kredite pa ne moraju sa vlastitim unučićima živjeti u stanu svojih vremešnih roditelja. Samo rođeni pod iznimno sretnom zvijezdom imaju posao na kojem za rad dobiju platu, a ne otkaz ili odlazak na čekanje.
Možda negdje zaista žive ljudi kojima se podrazumijeva da je dovoljno da uče, usavršavaju se i marljivo rade pa da zauzvrat mogu sebi i porodici obezbijediti dostojanstven život. Možda negdje i postoje političari od kojih njihovi birači zahtijevaju ispunjavanje datih obećanja o progresu, povećanju stope zaposlenosti, o savremenijim školama i bolnicama, modernim putevima.
Sve je moguće samo ne i to da se ova "čuda" dese u BiH. Drugačije ni ne može jer većina, u čijim rukama je bar formalna moć odlučivanja, ne čini ništa da ju se čuje pa da vođe progledaju i vide gdje zaista žive oni koje oni navodno štite. Glasačko tijelo apatično je i anemično jer mu je moć rasuđivanja, ako je uopšte sačuvana tokom krvavog rata, sistemski uništavana proteklih gotovo 16 poslijeratnih godina. Od politike stalnog prepadanja od "onih tamo" od konstantnog upozoravanja da treba da budu spremni na nove odbrane ugroženih nacionalnih identiteta i interesa, glasači su zaboravili da se zapitaju kad će već jednom prestati biti ugroženi pa da konačno mogu početi živjeti, stvarati i napredovati. Godinama iste biraju da ih brane i godinama ih ti "branioci" samo traumiraju najavama novih stradanja.
U međuvremenu (a to je decenija i po) odrastoše generacije koje ni ne znaju da postoje drugi i drugačiji zato što su njihovi roditelji, suprotno logici zdravog razuma, na kraju prihvatili da drugačije ni ne može biti.
Ovaj fatalistički stav većine, koja trpi umjesto da pokuša odlučivati, političkim prvacima ostavlja slobodu da uopšte ne moraju kreirati nove stranačke programe. Dovoljno je tek da od izbora do izbora jakim riječima udare u slabe i poluprazne želuce naroda i uspjeh im je zagarantovan. Malo poteškoća imaju u postizborna doba dok se sa dojučerašnjim neprijateljima ne usaglase o podjeli mjesta u vladama i agencijama, pardon o "planu napretka države na putu ka euroatlantskim integracijama".
Na kraju se kockice ipak slože i nađe se adekvatno mjesto za kadrove svih nacionalnih boja i veličina. Ukoliko slučajno zafali fotelja onda se osnuje novo ministarstvo nakon izbora kao što je prije četiri godine urađeno u Hercegovačko-neretvanskom, a moglo bi se sada desiti i u Srednjobosanskom kantonu.
Da se bi bio izvučen pogrešan zaključak kako osvajači mandata nakon njihovog preuzimanja nemaju ništa konkretno za raditi (jer to od njih baza ni ne traži) dovoljno je podsjetiti na najnoviju vijest iz Brisela. Iz centra EU u ponedjeljak nam stiže Peter Sorensen koji će biti na čelu Delegacije Unije u našoj zemlji.
Od Sorensena iz svih bh. političkih partija imaju velika očekivanja. Jedni bi da ovaj danski diplomata u Sarajevu ne primjenjuje politiku naredbi i ucjena, drugi žele da Danac ne bude nijemi posmatrač nego da povuče BiH ka EU makar morao i kažnjavati, dok su treći za kombinaciju pritiska i dijaloga, a sve radi dobijanja kandidatskog statusa. Zajedničko svim političkim stranama u BiH je to da nijedna ostvarenje trenutno ključnog vanjskopolitičkog cilja države ne vidi kao obavezu domaćih institucija. Dobijanje statusa kandidata za članstvo u EU, po računici ovdašnjih lidera, zavisi od toga koje su smjernice date Sorensenu i kako će ih on pretočiti u djelo.
Sporedna im je činjenica što zakon o popisu stanovništva, o državnoj pomoći i ukidanje diskriminatorske odredbe iz Ustava BiH, kao uslovi EU moraju biti završeni u bh. parlamentu u kojem Peter Sorensen nema ni delegatsko ni poslaničko mjesto. Predstavnici naroda i stranaka u parlamentu su da bi zabavljali novinare, uzimali dnevnice i stekli popularnost u svojim mahalama, a Sorensen je tu da se od njega mnogo očekuje i traži. Kad od šefa Delegacije EU u BiH niko ne dobije šta je htio, slijede nam nove epizode verbalnog rata političkih lidera. Sve već viđeno jer ni ne znamo da je moguće i drugačije i bolje od ovoga.