Cijela takozvana civilizirana javnost smije se i ruga premijeru Republike Srpske Miloradu Dodiku zbog njegovih verbalnih ispada. A nije lijepo, niti je civilizirano – nisu nas tako učili ni u kući ni u školi - rugati se čovjeku zbog njegova tjelesnog nedostatka ili poremećaja.
Milorad Dodik ima govornu manu. Sam je nedavno, izvrijeđavši neke skupštinske poslanike - niti dan-dva nakon što je uredniku sarajevskih "Dana" poručio kako bi "najbolje bilo da se okupa, pa da onda razgovaraju o politici" - priznao za govornicom da ima problema s retorikom. Tko nema problema s retorikom, ne zna kako je to. Krene Milorad za ideju s četiri regije reći: "Četiri regije? Kakvo sretno rješenje!", i onda, još dok izgovara, s užasom shvaća da iz njegovih usta izlazi – "Četiri regije? Kakvo sr...anje!"
Nije to smiješno. Naumi pacijent, na primjer, za istup Adnana Terzića na Savjetu sigurnosti UN-a kazati da "je jedna obična bura u časi vode", lijepo udahne zrak, dobro promisli prije nego što će to izgovoriti, i kako zausti tako izađe da je Adnan Terzić "jedna obična bu... bu... budala". Ili, šta ja znam, krene da će reći kako je "Bakir Hadžiomerović obično kredibilan i profesionalan novinar, ali da ovaj put nije argumentirao tezu", pa otvori usta, a iz njih izađe kako je "Bakir Hadžiomerović obični kre... ten". Trudi se pacijent, namješta usta, koncentrira se, ali džabe, svaki put ispadne "sranje", svaki put ispadne "obična budala" i "kreten".
Nije lako živjeti s tim, naročito na našim prostorima. Postoje, naravno, ljudi koji se bave takvim poremećajima, postoje i specijalizirane ustanove, danas se to dosta uspješno liječi, ali znate kakav je naš svijet: odete li kod logopeda, svi će reagirati kao da ste mentalno poremećeni. Nije onda ni čudo da siroti Milorad Dodik odbija stručnu pomoć, i da je onomad direktoru Transparency Internationala BiH Borisu Divjaku rekao da "naprosto ne dozvoljava da mu u kabinet ulaze razni logopedi". I opet je Dodikova retorika ispala "naprostačka", jer se lijepo moglo čuti kako je zapravo rekao: "Naprosto ne dozvoljavam da mi u kabinet ulaze razni pederi!"
Nije, dakako, jedini problem s Dodikovim retoričkim problemima to što svaki put ispadne to, kako se zove, "sranje". Mnogo je veći problem što se Dodik i ostatak svijeta jako teško razumiju. Evo, recimo, novinari.
Jednom novinaru njegove omiljene Federalne televizije prije neki dan ponosno je pokazivao novu zgradu Vlade Republike Srpske, onu istu u koju "ne pušta razne pedere", hvaleći se da je "ponosan što je napravio", poručivši najprije novinaru kako bi "volio da mu skoči pritisak i otkaže srce", a zatim i Federalnoj televiziji: "Nek’ se jebe!". Slično je onomad novinarku televizijskog magazina "60 minuta", na pitanje "što mislite o...", prekinuo kratkim odgovorom - "Jebe mi se!". Doda li se tome njegova poruka novinarima da se "najprije okupaju, pa da onda razgovaraju o politici", prilično je jasno kako predsjednik Vlade zamišlja suradnju s novinarima.
Ako, naime, Milorad Dodik ne pušta u svoj kabinet razne pedere, ako mu se jebe čim vidi novinara, ako i njih pred zgradom Vlade poziva neka se jebu, ako obećava da će im skočiti pritisak i otkazati srce, te im poručuje da se na kraju svega okupaju pa onda s njim razgovaraju o politici, ispada da promiskuitetni Dodik Retorik prije svakog razgovora o politici od novinara traži - divlji, razuzdani seks. I da one koji to odbiju, shvatili ste, smatra pederima. Vidite kakve teškoće imaju ljudi s retoričkim problemima.
Nekidan, eto, dao Milorad Dodik intervju beogradskom "Vremenu". Pitao ga novinar što je za građane Srpske Bosna i Hercegovina, on krenuo da kaže – "BiH je za nas sranje" - a onda, pogađate, zaustio i protiv svoje volje da je "BiH za nas moranje". Pa kao da mu nije bilo dosta, nastavio da je "BiH rezultat Dejtonskog sporazuma koji ja kao legalista ne sporim, ali ću uvijek reći da sam iz Republike Srpske, a ako nije dovoljna ta identifikacija, onda ću reći da sam iz Beograda, iz Srbije".
Što se mora, kažu, nije teško. Pa je svejedno ispalo to, kako se zove, teško moranje. Vrag je retorika.