Prije šest godina ili, preciznije, 5. marta 2020. godine otkriven je prvi slučaj korona virusa u Republici Srpskoj. Poslije tog dana uslijedilo je vanredno stanje, policijski čas, zabrana kretanja, zatvaranje škola i kafana, ukidanje javnog prevoza, rad od kuće, obavezne maske i niz drugih stvari koje su danas samo ružne asocijacije na period kada se cijeli svijet tresao u strahu od virusa za koji nikada nije otkriveno da li je nastao namjerno u nekoj laboratoriji ili slučajno na kineskoj pijaci u Vuhanu.
Većina građana potisnula je iz sjećanja sve te ružne stvari i to je prirodno, ali je tužno što je potisnula i rijetku, ako ne i jedinu lijepu stvar iz tog teškog vremena, a to je izlazak svako veče na prozore i aplauz podrške medicinskim radnicima koji su nesebično rizikovali živote pružajući pomoć oboljelima.
Kako smo za samo šest godina od zahvalnosti medicinskim radnicima za njihovu požrtvovanost došli do toga da nas nije briga za njihov materijalni položaj i zašto tako olako prelazimo preko poražavajuće činjenice da doktori u Republici Srpskoj imaju istu ili gotovo istu platu kao policajci. Zar nam je postalo normalno da doktor specijalista koji ima minimalno 22 godine škole (osam godina osnovne, četiri srednje, šest godina fakulteta i najmanje četiri godine specijalizacije), dakle zar je normalno da oni imaju istu ili neznatno veću platu od policajaca koji imaju manje godina života nego oni škole. Alo, ljudi?!
Nije ovo kritika na račun visokih plata policajaca, već na račun niskih plata doktora i medicinskog osoblja. Najavljeno povećanje plata medicinarima u iznosu od pet posto i linearno u iznosu od 250 KM neće znatno popraviti situaciju zato što će opet svaki malo viši funkcioner MUP-a imati veću platu od doktora, a medicinske sestre se ni sa najavljenim povećanjem neće primaći policajcima. Da ne bude zabune, nije ovo poziv da se smanje plate običnim policajcima, jer oni zaslužuju plate kolike imaju, već apel da medicinski radnici dobiju mjesto u društvu koje zaslužuju i da se prema njima i njihovom pozivu pokaže poštovanje koje smo prije šest godina pokazivali aplauzima.
Naravno, ne pokazuje se poštovanje samo povećanjem plata i poboljšavanjem materijalnog položaja, ali zar to nije najjednostavniji način da država pokaže koliko vrednuje pripadnike ove humane profesije i one koji su za životni poziv izabrali da liječe i pomažu ljudima.
O IZIS-u za koji su date desetine miliona, a koji svakog ponedjeljka više ne radi nego što radi, o listama čekanja i specijalističkim pregledima na koje se čeka mjesecima, o hroničnom nedostatku specijalista porodične medicine i fijasku reforme u čijem središtu su bili upravo porodični doktori, o mladim doktorima koji iz studentskih klupa odmah idu na klinike bez prethodne primarne prakse i posljedicama koje će to izazvati, kao i o brojnim drugim anomalijama može se govoriti i pisati danima.
Suština staje u to da za niske plate i sve nabrojane anomalije u zdravstvenom sektoru nisu odgovorni doktori i zdravstveni radnici, već kreatori zdravstvene politike i donosioci svih drugih političkih odluka. A porediti njihove na ovaj ili onaj način stečene zarade sa platama u zdravstvu bilo bi neumjesno i ponižavajuće za sve čestite i časne ljude u bijelim mantilima koji za sve što rade i dalje zaslužuju aplauz. Za razliku od čuvara tuđeg kapitala u plavim uniformama i s epoletama na ramenima koji primaju masne plate za nikakve rezultate. A da oni rade svoj posao bilo bi para i za veće plate armije časnih ljudi u bijelim mantilima i zelenim kutama.
P.S. Nisu ni svi doktori oličenje časti i poštenja. Među njima su i oni čija su djeca preko veze upisivala medicinu i kasnije dobijala specijalizacije, katedre i poslove po želji, ali ovaj tekst se svakako ne odnosi na njih, jer oni ionako ne žive od plate.