Ovih dana, po javnosti dostupnim izvorima, čitao sam plan Mahtija Ahtisarija o Kosovu. Neću se upuštati u analizu tog plana i njegovo komentarisanje. A čitajući o nadziranoj nezavisnosti podsetio sam se na avgust 1968. godine kada su sovjetske trupe sa saveznicima iz Varšavskog ugovora "oslobodile" Čehoslovačku liberalnih ideja socijalizma sa čovečjim licem.
Tada je u međunarodnim odnosima dobila legitimitet takozvana doktrina Brežnjeva. Leonid Brežnjev, generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog saveza i istinski gazda Istočnog bloka, pronašao je čudesnu formulu o ograničenoj suverenosti, koja je u suštini bila pretnja režimima pod njegvom kontrolom da ne pomišljaju na nikakve vlastite poduhvate u menjanju postojećeg.
U tada ideološki podeljenom svetu, osim zapadnog izražavanja žaljenja zbog sovjetske intervencije, nije se dogodilo zapravo ništa. Osim u ovim krajevima, kada je na granice država Varšavskog ugovora Tito slao JNA. Jer je i nama pretila ograničena suverenost. Ali na sreću, bili smo u sivoj zoni između Istoka i Zapada i ništa se nije desilo. Doktrina Brežnjeva, koja je živela i pretila sve do dolaska Mihaila Gorbačova, ponovo se pojavljuje u različitim pojavnim oblicima.
Nema sumnje da je bio cilj autora Dejtonskog mirovnog sporazuma uspostavljanje mira. I u tome su uspeli. U daljem procesu uspostavljanja funkcioniranja države i vraćanja života i nade, međunarodna zajednica i Ured visokog predstavnika odigrali su odlučujuću ulogu. Ali, dođe dan kada mora suverena država, članica Ujedinjenih naroda, znači i onaj deo međunarodne zajednice, sama preuzeti odgovornost. Pogotovo ako je to, iako na prvi pogled s komplikovanim unutrašnjim uređenjem, to samoodrživa država sa svojim demokratskim institucijama i utvrđenim pravilima funkcionisanja.
Poslednji događaji u Bosni i Hercegovini upućuju na doktrinu Brežnjeva. Taj artefakt prošlosti, iako opravdavan kao briga za državu i građane, ugrožava međunarodnu priču o uspehu. Izbori u Bosni i Hercegovini su bili slobodni i po svim demokratskim pravilima. Formirane su kaolicije na svim nivoima vlasti. Postavljen je Savet ministara, Predsedništvo funkcioniše, isto tako Vlada Republike Srpske. Onda demokratsko izabrani parlament Federacije Bosne i Hercegovine izabere vladu. Demokratski. Glasanjem. Po svim standardima demokratskih društava i evropskim standardima. Ne može, provera članova vlade nije završena, kaže OHR u ime brige za državu i njene građane. Jer svi koji se usuđuju da se prihvata posla ministara, automatski su sumnjivi. I onda, kao u doba prosvetljenog socijalizma sa čovečjim licem, Sarajevom i diljem Bosne i Hercegovine hodaju činovnici različitih službi i raspitavaju se o potencijalno sumnjivim ljudima koji će biti ministri. Nekada, u vreme zavnobih uređenja, pitalo se Komitet i drugove.
Nadzirana nezavisnost, dakle, nije pronalazak upornog Finca, već manira ponašanja i brige takozvane međunarodne zajednice za ovaj region i šire. U to ime ne važe ni odluke najviših pravnih organa u zemlji, u to ime se izbacuju iz javnog života ličnosti bez sudskih procedura i na kraju je moguće sve. Žalosno je i da to prihvata i deo domaće javnosti, koji živi u uverenju da je to spas za narod, državu, veru...
Od avgusta 1968. godine svet se drastično promenio, istina, zahvaljujući pre svega tehnološkom razvoju, koji, ako imaš, naravno, para, omogućuje uživanje u globalnom svetu. Ako ne, globalni svet ti donesu u obliku brige međunarodne zajednice za tvoj demokratski razvoj. Dakle, prema kreatorima takvih koncepata ponašanja u međunarodnim odnosima, ograničena suverenost i nadzirana nezavisnost, zapravo su nedemokratske poluge za primenu demokratskih standarda u rizičnim područjima. A pretnja takve doktrine zapravo visi nad svima nama. Samo je pitanje kada i gde će se primeniti.