Pjesme Istranina Mate Balote iz zbirka "Dragi kamen", napisane tridesetih godina, za čakavsku su poeziju ono što su Krležine "Balade" za kajkavsku. Bruno Krajcar, mladi, školovani pulski kompozitor i etnomuzikolog, odlučio je da ih uglazbi: dvanaest najpoznatijih snimit će na CD, kao kolaborativni projekt u kojemu će sudjelovati Oliver Dragojević, Tamara Obrovac i TBF, te fenomenalna operska pjevačica Marija Kuhar, možda Rundek i Šerbedžija, klape, zborovi, orkestri...
Taj hommage Baloti podržava županija - nadam se da će se šema ostvariti! Istra svom najznatnijem čovjeku 20. stoljeća nešto i duguje. Bio je ekspert na pariskoj mirovnoj konferenciji i njegova ekspertiza, izvješćuju italijanski delegati, prevagnula je za pripajanje Istre Hrvatskoj. Nema grada u Istri i na Kvarneru bez Balotine ulice, jedino su mu u Puli oduzeli glavnu i preimenovali je po italijanskom diletantskom arheologu: neki politički opurtunitet, pragmatični aranžman, za odluku su glasali i HDZ i IDS...
Ja nemam ništa s Matom Balotom - čak mu i ime izgovaram splitski, s naglaskom na prvi slog, a ne kao Istrani, na drugi - ali kako je to ipak pradjed moje djece, skupa s cijelom škvadrom odvratno se ponosim kad u luku uđe velika bijela lađa, `Jadrolinijin` vicinalni feribot od tisuću pet stotina brutto-registarskih tona, kršten pjesničkim pseudonimom toga velikog čovjeka, jednog od najznatnijih hrvatskih intelektualaca 20. stoljeća.
Rođen u selu Rakalj između Pule i Labina, akademik Mijo Mirković osnovao je zagrebački Ekonomski fakultet, gdje su mu podigli bistu, napisao pedeset knjiga i devet puta završio u zatvoru. Brod se herojski istakao u Domovinskom ratu, dok je održavao komunikaciju na jedinom putu na jug, kad je teško oštećen vitalni Paški most. `Supergalebovi` su `Matu Balotu` tada dočekali u vatrenoj zasjedi, raketirali i zapalili, no prisebna posada uspjela ga je nasukati, pa nije potonuo, i poslije je popravljen.
Nije to mala stvar - imamo u familiji jedan ozbiljan bojni brod! A i Balota je bio baš takav, borben, strastven, pustolovan duh, buntovnik, istodobno radin i postojan, seljak, ribar i učenjak, kao neki francuski prosvjetitelj, te kao i oni, teški antiklerikalac, mason, revolucionar. Svoju prevratničku karijeru počeo je pobjegavši u prvoj godini Svjetskog rata iz internata Katoličke gimnazije u Pazinu da presiječe austrijsku vojnu telegrafsku liniju. Uhvatili su ga, na prijekom sudu osudili na smrt, pa odveli u Ljubljanu na strijeljanje. Ostali u grupi su smaknuti, a on je pušten kao maloljetnik, šesnaestogodišnjak.
Genij elementarnih sposobnosti, bio je osamljen čovjek, ali jako društven. Pažljivo motrim svoje klince tražeći neku manifestaciju genetski posredovane darovitosti toga tipa koji je govorio deset jezika, a za dvogodišnjeg boravka u Moravskoj postao češki književnik. U Gimnaziji koju je ondje pohađao i danas održavaju svečane akademije njemu u čast. Pisao je za novine na njemačkom - tako se izdržavao na doktoratu u Frankfurtu, gdje je za časopis iz Bratislave intervjuirao Lava Trockog. Objavio je definitivnu studiju o latinističkom opusu teologa i enciklopedista Matije Vlačića Ilirika, Luterova nasljednika, ali sve to, kao i lirika, romani i literarna publicistika, bilo mu je pod dva jer se, pod jedan, bavio ekonomijom i napisao većinu osnovnih udžbenika za tu disciplinu.
U Titovu poslijeratnom kabinetu bio je zamjenik Andrije Hebranga, ministra privrede. No brzo je napustio Beograd vidjevši u što je upao - on nije bio komunist, nego narodnjak, demokrat, vanpartijac, bliži Grolu nego Kardelju, pa je otišao u Zagreb i tu, kao tajnik Akademije, uspostavio njene glavne institute i publikacije. U Vantačiću na otoku Krku svio je, pak, svoj ponosni ljetni dom i svakog ljeta vadio komercijalnu ribarsku licencu, te spuštao u more guc `Kalavojna` (renoviran, izložen je u zagrebačkom Tehničkom muzeju). Noću bi bacio mrežu, ujutro, prije sunca, obrađivao vinograd, družio se i pio s posljednjim živim glagoljašima, fratrima iz drevnog samostana Glavotok. Svako poslijepodne pisao je učene i duševne knjige. Svirao je na sopilama i, kao akademik, u te narodne gajde svirao na radiju. Pjevao je u svakom društvu, išao u birtiju, rado je kročio u zagrebačko `Blato`.
Jednom je, krenuvši svojim službenim autom na more s dekanom Ekonomskog fakulteta u Puli, koji je također osnovao, rekao šoferu: `Ne prelazi četrdeset na sat, a stat ćemo u svakoj krčmi, pa jesti i piti!` Preživjeli svjedok toga pothvata tvrdi da je tako i bilo - osamnaest puta! Neke su tradicije ostale u obitelji, pa kad se u njujorškoj suburbiji uvečer začuje pisak sopila, to znači da se, na vrhuncu partija u vrtu iza kuće u susjedstvu Sopranovih, rakaljskoga miha dohvatio moj šogor Mijo Mirković, burzovni senzal najveće na svijetu banke Hong Kong Shanghai.