Naravno, ne o karakternim pizdama već o pravim je pederima ovdje riječ (iako općenito smatram da tu riječ treba izbjegavati, danas je hotimice koristim). Kada su me pozvali da budem govornik i voditelj programa prvog Zagreb Gay Pridea, 29. juna 2002, mislio sam ovako: Djeca su Božji dar. A što ako je taj dar, da oprostite, peder? Da ga vratimo Stvoritelju?! Ne ide tako. Bog ne prima naknadne reklamacije. Pedere, ergo, valja voljeti i prihvatiti.
Uoči još jednog zagrebačkog Gay Pridea, koji, ovoga puta, protuprosvjedom izazivaju mladi hrvatski nacisti (laskaju si time što se nazivaju ustašama), odlučih posvetiti ovotjednu kolumnu dragim "lezbačama" i dragim "pederima", posebice onima u Bosni i Hercegovini, siguran sam, za sada imaju manje šanse za vidljivost nego što je imaju u Hrvatskoj. Naravno, pišem i svima onima koji homoseksualce ne podnose.
Pišem svima kao brat, kao novinar, javni djelatnik i zagovaratelj ljudskih prava. Ali nadasve, želim vam se obratiti kao kršćanin, kao teolog i kao tražitelj Boga.
Živio sam šest godina u samostanu, u Argentini i u Hrvatskoj, pripremajući se za svećenički poziv, i moram vam priznati da sam veći dio toga vremena proveo s teškim predrasudama prema homoseksualizmu. Neke od tih predrasuda čujemo i ovih dana od crkvenih predstavnika. Govore da homoseksualne sklonosti nisu uredne, ni redovite, ni naravne, ni zdrave.
Govore da su homoseksualci bolesnici, a nama, kojima zahtijevamo građansku jednakost i ukinuće bilo koje vrste diskriminacije, pa stoga podržavamo i ove demonstracije u korist prava svih manjina, nama kojima se zalažemo za različitost spolnih usmjerenja, govore da smo protivnici ljudske naravi.
Ja vas podržavam, jer sam shvatio koliko je za mene i za ljude oko mene bilo pogrešno živjeti bezosjećajno i, direktno ili indirektno, podržavati dehumanizirane oblike društvenog ponašanja. Shvatio sam, naime, koliko se nenaravno ponašam.
Podržavam vas, jer sam u proteklim godinama od homoseksualaca vrlo često dobijao jasne i uzorne primjere nenasilnoga, altruističkog, osjetljivog, sućutnog, solidarnog i milosrdnog ponašanja. Želim vam reći: Hvala!
Svima onima koji, zbog homoseksualnosti, imaju teškoće u društvu upućujem riječi mučenika nacističkog režima, velikog luteranskog teologa Dietricha Bönhoffera: "Prednost i bit jakih ljudi sastoji se u tome što oni mogu postaviti velika i odlučna pitanja te prema njima jasno zauzeti stav. Slabići uvijek moraju odlučivati između alternativa koje nisu njihove" (Iz knjige "Otpor i predanje", "Kršćanska sadašnjost", Zagreb, 1993, str. 173).
Obraćam vam se kao pripadnik Crkve, kao Kristov sljedbenik, kao onaj koji vjeruje u oslobađajuću snagu Evanđelja i kao onaj koji prepoznaje djelovanje Duha Božjeg u svakoj religiji.
Imate moje simpatije, jer je važno pozvati moju kršćansku zajednicu da osmisli novi način postojanja, način koji će ići u svjesnu akciju pažnje, brige, nježne skrbi, srdačnosti i suživota. Kada eros, što znači, stvaralačka spontanost, sloboda, fantazija i sposobnost iskazivanja nježne brige za druge, osvoji veći prostor, tada će nastati nova, višedimenzionalna ravnoteža koja će osigurati ljudskiji oblik života u kojemu ćemo biti povezaniji s prirodom i drugim ljudima.
Danas se pitam: Mogu li vjerske zajednice poprimiti oslobodilačku ulogu u srcu potlačenih, obespravljenih i siromašnih? Je li moguće obraćenje tvrdih srdaca onih koji su opijeni mističkom svemoći vlasti koja im je povjerena?
Bog u kojeg vjerujem nije muško. On je muško i žensko. On je izraz savršenog pluraliteta. On je sasvim sigurno iznad spolova, ali nam ih je dao kao dar i kao izraz naše slobode.
U ime te slobode, želim sve pozdraviti i ohrabriti riječima jednog velikog kršćanina XX stoljeća, dr Martina Luthera Kinga. Kada je napisan Ustav (on je mislio da američki, ja mislim na naš), potpisan je ček za svakog građanina koji će se naći u nekoj potrebi. To je bilo obećanje da će neotuđivo pravo na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčeno. Mi danas utvrđujemo da je mnogima u ruke gurnut ček bez pokrića.
Ali, mi ne želimo vjerovati da je banka pravde propala, ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Zato se okupljamo, zato čitamo novine, zato se i politički organiziramo, jer želimo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.
Želimo reći ovoj zemlji da više nećemo sebi dozvoliti luksuz čekanja ili uzimanja smirujuću drogu postupnosti. Došlo je vrijeme da se provedu u stvarnost ustavna obećanja. Došlo je vrijeme da prestanu svi oblici segregacije. Došlo je vrijeme da se uspravimo na čvrstoj stijeni bratstva. Vrijeme je da pravda postane stvarnost za sve one koje je Bog izabrao-stvorio.
To je naša nada. To je uvjerenje s kojim se moramo pokrenuti, bez obzira na težinu života, na kritike kojima ćemo biti obasipani i na naša ograničenja. Vjerujem da ova zemlja zaslužuje bolje! Vjerujem da joj je potrebna naša raznolika ljubav! I zato kažem: Neka odjekuje sloboda!
Imajmo, kao Martin Luther King, veliki san da ćemo jednog dana, jednog nedalekog dana, biti zaista jednaki pred zakonima. Sanjajmo da će svaka dolina tuge biti premoštena, da će svaka planina nepravde biti izravnana, da će neravni teren društvene surovosti biti gladak, da će krivi putovi opake birokracije biti ispravljeni. Zato, ne živimo u očaju. Gore srca. Nitko od nas nije toliko siromašan da ne bi imao što dati i nitko nije toliko bogat da mu ništa više nije potrebno. Nježnost i snaga. To vam od srca želim.