Rast i razvoj nauke i gradova u Evropi 17. vijeka je bio uvod u fundamentalne promjene na kontinentu. Promjene su se ticale sukoba između centara moći - opadajućeg kralja, često katoličkog, s podrškom sela i rastućeg narodnog predstavništva - parlamenta, često protestantskog, s podrškom grada.
Kraljevi su u ovom procesu imali više uloga: od smrtnog protivnika procesu parlamentarizacije preko kohabicije pa sve do učešća u parlamentarnom životu nekad samo svoje države.
Evropske zemlje su se uputile u praskozorje modernog doba zaključivanjem svog tridesetogodišnjeg rata Vestfalskim mirom 24. oktobra 1648. godine. Mirovni sporazum je obuzvatao niz ugovora o odnosima bivših protivnika i četiri principa: princip suvereniteta nacija - država i fundamentalno pravo samoopredeljenja; pravne jednakosti među nacijama - državama; obavezujućih međunarodnih ugovora među državama i princip nemiješanja jedne države u unutrašnja pitanja druge države.
Bio je prisutan i peti princip, a to je ideja da pobjednik treba da da ustupke i da sarađuje sa ciljem da se postigne trajni mir.
Prvi put je uspostavljen sistem, koji je poštovao ljudska prava i bio je baziran na međunarodnom pravu, umjesto na gruboj sili i pravu jačeg da određuje odnose među državama. To su bile prave političke i pravne inovacije toga vremena.
Definisanjem međusobnih odnosa države su se okrenule rješavanju svojih nagomilanih, internih pitanja. To je bilo najočitije u Engleskoj, u kojoj je već šest godina bjesnio građanski rat. Sukob je bio političke i vjerske prirode. Engleski kralj Čarls I je smatrao da engleski vladar, poput ostalih u Evropi tada, ima božansko pravo vladanja i da niko, uključujući parlament, nema pravo dovoditi u pitanje njegov autoritet i odluke. Parlament je mislio drugačije.
Ekonomsku premoć većinskih protestantskih gradova, koji su podržavali parlament, nad katoličkim selom, koje je podržavalo kralja, je rezultiralo pogubljenjem kralja i proglašenjem republike 1649. godine kao Komonvelta Engleske ili Slobodne države. Tada lider i pobjednik Oliver Kromvel prihvata Instrument vladavine - prvi pisani ustav nastao u modernoj nacionalnoj državi, koji ograničava vlast suverena i stvara ustavnu osnovu za zakonodavnu vlast narodnog predstavništva u obliku parlamenta. Još jedna inovacija koja je prokrčila put modernom dobu.
Da su promjene nezadržive svjedoči i akt "Odbrana slobode od tiranina", objavljen u Bazelu 1579. godine. Akt sadrži odgovore na četiri pitanja. Prva dva pitanja se odnose na to da li narod treba da sluša ili da se odupre kralju kada on naruši Božji zakon. Treće pitanje se odnosi na to da li narod treba da ustane protiv kralja kada on uništava zajedničko dobro. Odgovori u aktu su bili - da. Posljednje pitanje se ticalo legalne podrške inostranog princa narodu koji je ustao protiv kralja na osnovu prva tri pitanja. Ovaj akt ide u pravcu legalne osnove u borbi protiv kralja koji ne poštuje zakone i zajedničko dobro.
To je uvod u kaskadne reakcije počele Aktom odricanja, kojim je parlament odredio da kralj bude smijenjen s trona zbog lošeg ponašanja i odnosa prema obavezama te je zabranio korištenje imena i pečata svrgnutog kralja i aktom je Holandija postala nezavisna od španskog kralja 1581. godine. Kaskada je vodila preko slavne holandske revolucije, pa američke revolucije, sve do francuske buržoaske revolucije.
Upravo zato svaki od ovih događaja je smanjivao manevarski prostor kralja i njegove volje, a promovisao zakon i volju većine.
U krajnjoj istanci završne faze ovih procesa kralj je učestvo u parlamentu. Tako je Napoleonov nećak Napoleon III postao 1848. godine predsjednik Francuske republike. Učestvovao je u političkom životu na naoko normalan način. Svoju parlamentarnu stranku je usmjeravao da predlaže parlamentu što regresivnije i radikalnije zakone. Međutim, to nije bilo dovoljno da bi dobio podršku za svoje političke ciljeve. Zato su bliski predsjedniku organizovali određene grupacije koje su pravile haos i sijale strah po Francuskoj. Odgovor javnosti je bio zahtjev za upravo takvim, radikalnijim, zakonima. Po usvajanju isti su korišteni u disciplinovanju političkih protivnika. Tako je predsjednik preuzimao parlamentarne kontrole sve u cilju svoje, konačne, vizije - Francuske kao carstva s njim na čelu. Onda se, nenadano kao što to uvijek biva, desila afera.
Naime, krajem 1894. godine u Francuskoj je Alfred Drajfus, oficir francuskog generalštaba i član Vlade, optužen i osuđen kao špijun Njemačke. Presuda, doživotno progonstvo na Đavolje ostrvo, je jednoglasno prihvaćena na suđenju održanom iza zatvornih vrata. Krucijalni dokaz je bilo navodno Drajfusovo pismo naslovljeno njemačkom atašeu. Da je ključni dokaz nedovoljan i nevalidan dokazao je Apelacioni sud i Drajfusovu presudu preinačio na deset godina zatvora. Tada se predsjednik Francuske republike, budući car, izvinio samom, nesretnom, Drajfusu i pomilovao ga.
To je urađeno na, do tada, neviđen politički pritisak. Posebnost da je nepravda podigla takvu političku strast i pokrenula takav beskrajni niz suđenja i revizija, zbog ideala jednakosti pred zakonom tako čvrsto usađene u svijest civilizovanog svijeta toga doba da je jedan neuspjeh pravde izazvao ogorčenje javnosti od Moskve do Njujorka. Sama ova afera je jasno pokazala namjeru predsjednika, kao i modus operandi, koji se tako jasno vidi nad ovim jadnim čovjekom.
Mnogi su se nadali da će odlaskom kraljevina i carstava da prestanu sukobi oko otimanja i disperzije moći parlamenta. Odnosno, direktno posljedično oduzimanja moći građana koji biraju svoje predstavnike. To nije prestalo. Od ukidanja parlamentarizma i izbora pod definicijom jednopartijskog sistema do postavljanja delegatskog parlamenta kao što je bila Skupština SFRJ. Da je to nemoguće po ko zna koji put pokazali su nauka i vrijeme, pa su te strukture i zamisli ostali u prošlosti kao neuspješni eksperimenti.
Ulaskom u novi sistem vrijednost, kapitalizam, mi nismo riješili ovo pitanje disperzije moći izabranih predstavnika. Ako uzmemo kralja kao personifikaciju moći pojedinca nad ostalima, u ovom slučaju manje vrijednima, koji ima ekskluzivitet u komunikaciji sa glavnim integrativnim faktorom društva toga doba - religijom, onda možemo da napravimo zanimljiv paralelizam.
Danas kod nas i dalje imamo one koji imaju ekskluzivitet nad integrativnim faktorom našeg, današnjeg, društva - novcem i religijom i koji žele da njihova moć prevlada ostale bezvrijedne, manje pobožne i siromašne.
I to da tajkuni sve više zauzimaju pol-poziciju kralja u srazu sa zakonima i parlamentom, kao i da vjerski lideri učestvuju na strani tajkuna nije jedini paralelizam.
Sve je vidljiviji vrh ledenog brijega kao namjera "novih kraljeva" da učešćem u parlamentu i političkom životu naprave opšte stanje takvo da su neophodne njihove usluge i njihova rješenja koja će voditi ka njihovom cilju.
Da li je u pitanju samo enormno bogaćenje jednih na štetu drugih ili je u pitanju bacanje fetve na političke protivnike? Ili jedno i drugo? U svakom slučaju, ako se to ne spriječi onda će afere "Drajfus" biti svakodnevica, a moderno doba daleki san.