Koliko je loše stanje u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini najbolje potvrđuje informacija da se stanovništvo jednog dijela ove zemlje uznemirilo jer se u njihovoj okolini pojavio - drekavac!
Sudeći po enciklopedijama, drekavac je biće iz mitologije Južnih Slovena, a prema legendi je to manifestacija umrlog, nekrštenog čovjeka koji ne može da nađe mir, pa proganja one koji su prema njemu zgriješili za života. U ovo vjeruju, uglavnom, stanovnici Srbije, Bosne i Crne Gore. Zanimljivo da se malog dlakavog stvorenja, koje stalno gazi po svom krznu i urla, ne boje drugi južnoslovenski narodi. Stanovnici Drvara i šire regije uznemirili su se jer noću čuju krike koji podsjećaju na legendu o drekavcu i u širokom luku izbjegavaju groblja, ali nemirno i spavaju jer mala čupava životinja davi žrtve u snu. Drekavac ne može biti uništen dok ne nađe mir i jedina odbrana od njega je svjetlost.
Eh, sad je tek jasno što se u Bosni, a sigurno i Hercegovini, treba bojati drekavca! Niti ima svjetlosti u izobilju niti je u ovim krajevima moguće naći zasluženi mir.
Legenda kaže da se drekavac kandžama zakači za leđa žrtve i ne pušta je do zore, a ako mu se ovaj jadnik ne povinuje biće izgreban, počupan i vrlo je moguće mrtav. Najbolje se, dakle, povinovati drekavcu i pustiti ga da radi sa svojim žrtvama šta mu padne na pamet ako im je u interesu da prežive zagrljaj kandži. Stanovnici BiH odavno su žrtve drekavaca i jedini je problem što ih ne mogu prepoznati jer često su jako lijepo odjeveni i uglađeni, a njihovi urlici ne treba da ih plaše već da ih vode u bolji život. Drekavaca ima na svakom ćošku našeg mračnog prostranstva koje je omeđeno tamnim granicama i čak je priznato u Ujedinjenim nacijama što već briše tragove legendarnog i uvodi nas u realne okvire.
Drekavca, za razliku od njihovih žrtava, ne treba držati budnog i na izvoru svjetlosti, jer bi ih to podsjetilo na reflektore i velike televizijske studije gdje su se godinama krili
Drvarčani su prvi primijetili da na leđima nose neki težak teret koji ih muči i guli kožu, ali zato su u drugim krajevima BiH zatajili i misle da je teret na koji su već navikli posljedica rasta švajcarskog franka ili visoke stope PDV-a, a moguće i glomaznog administrativnog aparata. Da se ovdašnje stanovništvo malo više bavilo tradicijom Južnih Slovena, a ne isključivo svog naroda, lakše bi se izborili protiv ove nemani. Ovako, lovci su ostali bez pasa, djeca odbijaju da idu u školu, a roditelji organizuju straže u nadi da će se riješiti ove nemani čim joj otkriju lik. Niko nije drekavcu pogledao u oči jer ne gledaju pažljivo vijesti iz zemlje u nadi da će im život biti lakši gledajući turske ili španske serije. Upravo tu je došlo do kardinalne greške jer su se usmjerili na tradiciju koja nema veze s njihovim porijeklom i narodnim predanjima. Ne može drekavac biti u liku Šeherzade ili Esmeralde, ali vrlo je lako da su se u prošlosti zamjerili nekom Milutinu, Mehmedu ili Jozi čije će ih kandže stići kad tad! Opreza nikad dosta. Ne treba olako shvatiti ovu zanimljivu vijest iz Drvara, koja je izazvala veliko interesovanje kod čitalaca i gledalaca bar tri države naše regije. Drekavci se jednostavno moraju skinuti sa naših leđa pa taman da su im kandže kao kod Nives Celzijus, ako iko gleda njene nokte pored mnogobrojnih aduta kojim raspolaže. Kad je već otkrivena ova pošast bh. društva, neophodno se dobro zagledati u svakog sagovornika, prolaznika, prodavačicu i posebno voditelje i učesnike političkih emisija, poreznike i bankare. Treba pažljivo gledati slike objavljene u novinama i izbjegavati čitanje teksta koji je obično tu da zavara tragove onog časa kada se spusti mrak i začuje urlik.
Od potrebne opreme za odbranu od drekavaca potrebno je imati hemijsku olovku i listić koji se svake dvije godine štampa po odobrenju Centralne izborne komisije BiH. Kao mjera prevencije može se koristiti neredovno plaćanje obaveza za korištenje kreditne ili drugih bankovnih kartica kako bi se drekavci sami javili. Nije isključeno da se i na nekim svečanostima i prijemima u visokom društvu pojave uglađeni likovi za koje se kasnije utvrdi da su drekavci, a pri tome se ne misli na učesnike kulturno-umjetničkog programa začinjenog novim hitovima regionalnih drekavaca.
Problem bi, međutim, mogao nastati onda kad se drekavac otkrije. Šta s njim? Nasilje je, naravno, isključeno jer se žrtva i čupava neman ne mogu služiti istim metodama. Drekavca, za razliku od njihovih žrtava, ne treba držati budnog i na izvoru svjetlosti jer bi ih to podsjetilo na reflektore i velike televizijske studije gdje su se godinama krili. Najbolje ih je skloniti od većih grupa kojima se mogu obraćati i zabraniti kontakt sa novinarima, koji su, uglavnom, pomagali u njihovom viševjekovnom skrivanju. Drekavce treba vratiti u šumu i onemogućiti im bilo koji vid komunikacije, a žrtve se moraju navići na njihove bezopasne krikove što je prvi korak da im kandže otupe i skinu se sa leđa unezvjerenog stanovništva. Brzo priključenje razvijenim zemljama koje ne baštine mitove Južnih Slovena može doprinjeti rehabilitaciji velikog broja žrtava. Pažnju bi tada samo trebalo usmjeriti da se i drekavci, koji dugo borave u BiH, a vuku porijeklo iz naprednih evropskih zemalja, smjeste u isti prostor kako se ne bi vratili navikama stečenim u državi prijema. Jednostavno. Sada samo treba napraviti projekat i aplicirati za pomoć iz pretpristupnih fondova kako bi bilo pomognuto stanovnicima Drvara i šire.
Napomena: Objavljena fotografija pored ovog teksta nema nikakve veze sa naslovom.