Nedavna dešavanja u vezi sa nastojanjem Srbije za dobijanje statusa kandidata su dokazala da Evropska unija gubi kredibilitet.
Uzmimo činjenicu da kredibilitet znači pouzdanost i stručnost. Pouzdanost bi bile jasne, nekompromitovane, depersonalizovane norme i procedure. Ili jednostavnije rečeno, pouzdanost se zasniva na tome da postoje pravila ista za sve. Ekspertiza, tj. stručnost, je sposobnost da se empirijski provjeri napredak ili nazadovanje u sklopu tih pravila. Tako da je kredibilitet, u stvari, pouzdanost u stručnost onoga ko vrši ocjenu, u ovom slučaju, napretka na evropskom putu.
Taj put izgleda ovako - komesar za proširenje Evropske komisije prati put ka punopravnom članstvu u Uniji one zemlje koja želi da postane punopravan član. On počinje Evropskim partnerstvom, pa se nakon toga potpisuje Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Nakon ispunjavanja uslova iz sporazuma, zemlja podnosi zahtjev za dobijanje statusa kandidata. Po dobijanju statusa kandidata određuje se datum početka pregovora o pridruživanju.
Pregovori o pridruživanju imaju dvije faze. Prva podrazumijeva analizu usklađenosti zakonodavstva zemlje kandidata s evropskim propisima. Završetkom ove faze počinju pregovori o uslovima pod kojim će se kandidatura usvojiti. Po završetku pregovora predsjednik Evropske komisije predlaže Evropskom savjetu da se zaključe pristupni pregovori i da se potpiše ugovor o pristupanju te države Evropskoj uniji.
Ono što se u pitanju Srbije desilo je to da je Evropska komisija preporučila da Srbija dobije status kandidata. To je ranije bio jasan znak da započne kredibilna procedura i da se dodijeli status kandidata. U slučaju Srbije desio se izuzetak, jer je Evropski savijet primio k znanju preporuku Komisije i odlučio da će status kandidata Srbija dobiti u martu. Ako i samo ako. Iz ovoga je jasno da je stručnost Evropske komisije prepoznala napredak Srbije kao i što je jasno da je Savjet Evrope pokazao da ne postoje ista pravila za sve.
Ako sagledamo uslove za pristupanje EU, na koje se dugo čekalo - hapšenje Mladića, odmah zatim hapšenje i Hadžića i nakon toga ekspresno novi uslov rješavanje pitanja Kosova - postaje nam jasno da ne postoje jasne, nekompromitovane norme ka Evropskoj uniji. Kad se o Srbiji priča, ne mogu a da ne uzmem istorijski kontekst u obzir kada vidimo situaciju da njemačka politika, istog dana kada potpisuje Ugovor o pristupanju sa Hrvatskom, uputi Srbiji poruku - vi ne možete u porodicu.
Ne zaboravimo da slučaj Srbije nije usamljen. I decenijsko stojanje Turske u kandidatskom statusu, pred vratima Unije, podsjeća nas da je kredibilitet Evropske unije narušen. U tom kontekstu možemo da spomenemo i slučaj Ukrajine, gdje je uporno insistiranje pojedinih evropskih političara na povezivanju uslova za evropski put sa puštanjem iz pritvora Julije Timoščenko, pored svih optužbi kojim se tereti, u stvari, skretanje pažnje sa glavnog pitanja - buduće članstvo Ukrajine u EU.
Paralelizam sa slučajem Ukrajine danas je u slučaju BiH i upravo su takve poruke koje se sve češće čuju iz Brisela - da je evropski put BiH blokiran sve dok nema novog saziva Savjeta ministara. Da li se to pažnja skreće sa evropske perspektive BiH? Pitanje koje se samo nameće je: Šta to Evropska unija hoće u ovoj regiji? Pitanje je šta Evropska unija hoće uopšte.
Odgovor se krije u stanju Evropske unije, koje se može definisati prekompozicijom i redefinisanjem politike iste. Ovaj proces pokrenut aktuelnim pitanjem krize finansijskih tržišta je otvorio dugo ignorisana pitanja Unije.
Prvo je pitanje vođstva - nikada u svojoj istoriji politička scena današnje Evrope nije bila toliko fragmentirana. I onda se javlja problem usljed nedostatka lidera koji će tu razjedinjenost shvatiti i upravljati njome. Danas imamo mnogobrojne lidere inspirisane ličnom ambicijom i istim takvim interesima koji resurse troše na savlađivanje protivnika i unutrašnju borbu koja u posljednje vrijeme rezultira ujedinjavanjem protiv Britanije.
Drugo pitanje je finansijsko i ono se ogleda u sve glasnijim tvrdnjama da je finansijsku krizu izazvala njemačka jednostrana štedljivosti, koju Nijemci sada hoće da uvedu u cijeloj Evropskoj uniji.
Iz svega toga je jasno da je pitanje proširenja i sam zamor istim jasna poruka da će ostale zemlje da pričekaju dok se ne iznivelišu interesi i izbistri slika u samoj Uniji.
Jasno je da u ovom trenutku u Uniji prevladava strah od nepoznatog. Druga forma tog straha se javlja zato što Unija ne vidi šta se dešava u zemljama oko nje. Tačnije, članice Unije se oslanjaju na utisak, a ne na činjenice, što je katastrofalno, za nas što čekamo.
Zato ću citirati Martina Šulca, lidera socijalista u Evropskom parlamentu, koji smatra da vlade EU u potrazi za rješenjem imaju potpuno pogrešnu sliku pred očima: "Stalno slušamo da treba vratiti povjerenje tržišta. Uvijek ta tržišta. Povjerenje moramo vratiti. Moramo ponovo osvojiti povjerenje ljudi u Evropi u Evropsku uniju!"