U Ljubljani sam napravio veliko otkriće. Mislim da bih se mogao specijalizirati za tzv. historijsku investigaciju, jer sam jednom već imao uspjeha s takvom stvari kad sam otkrio zašto je i kako 1982. ubijen jedan od direktora INA Stjepan Pišta Đureković. Fol je to stara, bajata stvar, ali je zapravo pružila uvid u samo srce tmine pokazala kako je Udba modelirala "neprijateljsku emigraciju", upravljala glavnim ekstremistima, pa su oni kasnije vraćini u zemlju i postali stupovi Tuđmanovog režima. Glupi hrvatski nacionalisti sad ih slave.
Čovjek koji je dobro poznavao Šuška rekao mi je: `Ne mogu vjerovati da je taj tip, koji je bio averbalni moron, subinteligentan čovjek, odigrao neku značajnu ulogu!` A jeste, ali kao agent kojeg je Služba stavila na raspolaganje Svjetskom umu zaposlenom stvaranjem hrvatske države. Još kad to staviš u kontekst i promatraš kao model svih procesa što su se zbivali u paralelnim historijama država bivše federacije, otvore ti se oči, pa vidiš kako su se ti naši kagebeovci domogli suvereniteta, cijelih država, a poslije je sve bilo lako... Moje novo otkriće JOŠ je starije, staro je, bogami, sedamdeset godina, a evo kako sam do njega došao...
Odem, dakle, u Ljubljanu. Nisam išao na izložbu u povodu dvadesete obljetnice `plakatne afere`, kojom je započeo raspad Jugoslavije - to je bilo ono kad je general Blagoje Adžić kao najljepši odabrao upravo nacistički plakt koji su mu ponudili kreatori Neue Slowenische Kunsta. Mog prijatelja Dragana Živadinova odmah su zbog toga strkeljali u vojsku, pa u vojni zatvor i u ludnicu, a Tone Anderlič, omladinski rukovodilac koji je i zahtijevao da ga uhapse, sad je, kao preporođeni moderni slovenski politik, tom prigodom održao svečanu govoranciju. Tipično. No, nisam zbog toga onamo išao, nego sam s Draganom pošao k Lojzetu Peterleu, slovenskom europarlamentarcu koji u Strassbourgu šefuje najvećom frakcijom parlamenta, narodnjačkim blokom. Zašto nam treba Peterle? On je pasionirani pilot, a jedan njegov prijatelj i drug, krupni slovenački industrijalac koji ga podržava, gradi pak napredni kompozitni avion s dizel motorom, za koji aerodinamička rješenja izračunava dr Zlatko Rendulić, umirovljeni general-pukovnik i dugogodišnji direktor Instituta u Žarkovu, koji je projektirao sve one jugoslavenske `galebove`, `jastrebove` i `orlove`. Nedavno sam ga upoznao - Rendulić je čio devedesetogodišnjak, koji je letjeti naučio još u Kraljevini Jugoslaviji, ali je i sad nevjerojatno pribran, pametan i u sjajnoj kondi - ali to, priznajem, nije izravno povezano s ovom pričom, nego malo kuham atmosferu za jednu arheološku investigaciju, pa uvodim likove odgovarajuće drevnosti...
Peterle nam je bitan zbog Živadinovljevog futurističkog pothvata lansiranja umjetnika u svemir, o čemu još ne smijem ništa otkriti, barem dok se ovog ljeta ne okupimo u Dubrovniku na senzacionalnu konferenciju za štampu - samo ću navesti da će ondje doći i doktor Baturin, jedan fenomenalni ruski lik, doktor astrofizike, prava i novinarstva, koji je u Jeljcinovom rukovodstvu bio šef za nacionalnu sigurnost - politički gazda ministru obrane. Pod njim je bio i svemirski program, kojim je rukovodio `hands on` pa se dva puta dao lansirati na Međunarodnu svemirsku stanicu. On je kozmonaut te povjerljivi čovjek Kremlja za program letova s ljudskom posadom. No, nedavno je objavio jednu knjigu - bog zna koju po redu - s posve neočekivanom temom: opisao je život svog oca, koji je stradao u Staljinovim čistkama. Prije toga, tridesetih godina, rukovodio je ruskom obavještajnom službom u Carigradu. Carigrad je bio regionalno sjedište špijunskih operacija. Ured britanske SOE, koja je imala sjedište u Zagrebu (u Ilici, gdje je sad British Council), kao i ured u Beogradu, raportirali su u Carigrad, gdje je, kako je to opisala Jerca Starič-Vodušek u svojoj sjajnoj knjizi, što nažalost još nije prevedena sa slovenskog, dogovoren šestojanuarski puč generala Simovića 1941. godine. Time su nadigrali Nijemce, koji su iz Carigrada kontrolirali Stojadinovića i princa Pavla, pa ih uvukli u Trojni pakt. Baturin Senior bio je, pak, rezident ruskog regionalnog centra, koji je nešto ranije prihvatio jednog važnog agenta Kominterne na proputovanju iz Moskve u Zagreb. Bio je to Josip Broz Valter, izabran za generalnog sekretara jugoslavenske partije čim su u Sibiru završili svi prethodni rukovodioci o kojima je on dao negativne ocjene, otkrivene u sovjetskim arhivima i nedavno naširoko feljtonizirane u beogradskoj štampi.
U Bančevoj knjizi `Acta Turcarum` literariziran je taj carigradski intermezzo, ali o Titovom boravku `u Stambolu, na Bosporu` zapravo se ništa ne zna - osim da je potrajao punih šest mjeseci! Razgovarao sam sa čovjekom koji je dugo radio za hrvatsku vojnu obavještajnu službu i on mi je rekao: `Standardna procedura - obučenog agenta šalješ u zagranični centar, gdje se brifira o političkoj situaciji na terenu, preuzima veze, dobiva novac...`
Vladimir Velebit, Titov najpovjerljiviji suradnik, objasnio je u svojim memoarima, koje je pribilježila Mira Šuvar, da su lažne dokumente (na ime Spiridon Mekas) s kojima će Tito otputovati u zemlju donijeli u Carigrad on i Herta Haas, Titova žena - baka Saše Broz - koja i sad živi u Beogradu. Velebit i Herta su, uz Ivu Lolu Ribara i Ivana Krajačića, sačinjavali jezgru kominternovske ćelije, koja je, uz ostalo, upravljala lokalnom komunističkom partijom. Posebnu grupu sačinjavali su, pak, rezident sovjetske vojne obavještajne službe GRU Ivan Srebrenjak i radiotelegrafist Ivan Kopinič Vozduh. Srebrenjaka je Udba likvidirala u zatvoru 1948. skupa sa ženom, također Židovkom, najboljom prijateljicom Olge Hebrang, koja je odlažela dvanaest godina. Poslije raskida sa Staljinom, kominternovska linija se obračunala s vojnom službom, a na životu je ostao jedino Kopinič, kojega su stavili u `Uljkanik` za direktora i strogo čuvali do kraja života. Ta ekipa odigrala je ključnu ulogu između 1945. i 1947, kad će preko Italije i Austrije na Zapad ubaciti - na tisuće sovjetskih oficira! S lažnim identitetom, uronjeni u mase koje su bježale pred Titom i Staljinom, oni su postali krtice, najvažniji obavještajci u doba hladnog rata.
Živadinov i ja sjedili smo kao i uvijek u kafeu `Minimal` na ljubljanskom Mestnom trgu kad mi je spomenuo stvar koju sam odmah shvatio kao ključno, kataklizmično saznanje...
`Baturinu je otac rekao da su oni Titu uvijek nadijavili kodna imena po pištoljima. Valter, to mu je također bila šifra, postoji takav pištolj, zar ne?`
`Postoji`, rekoh. `Naravno, ali koji ti je to pištolj Tito?`
`Neki ruski`, reče on. `Tako mi je Baturin kazao. Ali dobro, možda je to samo neka obiteljska legenda...`
Čim sam došao doma bacim se na Internet. Nagant, to postoji, ali Tito, brate, nema nikakav. Vrtim, vrtim i onda - jebote - pa gledalo me u lice, on je, naravno, mislio na TT! Što to? Tt-o! Čuveni `tetejac`, u Jugoslaviji se proizvodio po licenci, u Srbiji se radi još i danas. I sam sam ga imao, trofejni. Godine 1930. konstruirao ga je čuveni konstruktor Igor Tokarjev, masovno se izrađivao u gradu Tuli i dobio naziv - Tula Tokarjev ili Tulski Tokarjev - TT. Svom vrhunskom agentu Kominterna je davala kodna imena po pištoljima! Vraški su ga cijenili. Bio je najvažniji asset sovjetske obavještajne službe, pa nije slučajno što mu je poslije rata NKVD kodno ime promijenjeno u Orao, a 1948. (vidi Mitrohinovu knjigu `Iz arhiva sovjetske tajne službe`) u Strvinar - što je također impozantna ptičurina, s jakim kljunom i kandžama...
I, što to sve znači? Ništa, ali riješio sam jednu veliku misteriju, koja mi ipak pruža malo drukčiju vizuru cijele stvari - a sjećam se kako smo nad tim uvijek razbijali glavu, jer nam u školskim knjigama i na omladinskim seminarima nikad nisu znali objasniti u čemu je stvar - zašto Tito? Važeće teorije bile su, kao, `onako odlučan, govorio je - ti to, ti to, i ostalo je Tito...` Ma tko bi tom strahovitom špijunskom šefu i generalnom sekretaru jedne opasne terorističke skupine smio samo tako prišiti zajebantski nadimak? Njegov šef zvao se Drug Čelični, pa je i on sam zadržao podjednako moćno ime - Drug Parabelum, odnosno, 'ajde, Drug Tetejac!