Šeta penzioner ulicom i zastade da pogleda velelepnu kuću nekog lokalnog gazde koji je u privatizaciji kupio preduzeće u kojem je u godinama poslije rata bio partijski direktor.
A kad taj sa balkona shvati da mu onaj na ulici procjenjuje životno djelo, zadovoljno upita:
"A, komšija, šta misliš koliko vrijedi?"
"Dvadeset godina robije da je Titove države", odbrusi penzioner i nastavi šetnju.
Ova anegdota onako lijepo odslikava današnji odnos prema prošlom vremenu kojeg se većina nas koji smo živjeli u toj bivšoj, Titovoj državi rado sjeća. To kolektivno sjećanje gotovo je identično kod svih maršalovih naroda i narodnosti. I odnosi se na sigurnost, besplatno školstvo i odlično zdravstvo, solidne plate i jeftine, pristupačne stambene kredite, sindikalna ljetovanja i bezvizni "crveni pasoš". U četiri riječi - sjećaju se dobrog života.
Tako je uoči tridesete godišnjice smrti Josipa Broza zabočko društvo (iz Hrvatske), koje nosi njegovo ime, prošle sedmice objavilo potjernicu za "najvećim sinom" bivše zajedničke države. U njoj je navedeno da se "Tito traži zbog osnovane sumnje da je 50 godina najstrože zabranjivao rat, izbjeglice, glad, siromaštvo, šovinizam... Da je radnicima gradio fabrike, stanove... Da je građanima osiguravao slobodno kretanje diljem Jugoslavije bez straha od ičije nacionalne i vjerske mržnje".
Istovremeno gotovo da nema ozbiljnije svjetske agencije ili novine koja nije u ova dva dana objavila priču o drugu Titu i o užasima rata koji su opustošili uspješnu državu samo deset godina nakon njegove smrti. "The Independent" navodi da se nostalgija vidi u svim bivšim republikama Jugoslavije.
"Jedna stvar ujedinjuje narode od Slovenije do Makedonije, svi se sjećaju gdje su bili 4. maja 1980. kada je jugoslavenski vođa, koji je vladao 35 godina, preminuo u 88. godini", navodi britanski list.
"Nostalgija za bivšom Jugoslavijom djelimično se objašnjava užasnim dramama nastalim nakon raspada", ocjenjuje AFP, dodajući kako se i danas ljudi okupljaju na godišnjicu Titove smrti posebno u njegovom rodnom Kumrovcu i Kući cvijeća u Beogradu.
Sjećam se, kao da je juče bilo, 4. maja kada je u Ljubljani u 15.05 umro drug Tito. Imao sam jedanaest godina. Bila je nedjelja. Na stadionima su odigravane fudbalske utakmice prve lige. Sve su stale. Igrači su kao ukopani plakali na terenu. Te večeri na televiziji je prikazan snimak sa stadiona "Poljud" gdje su igrali Hajduk i Crvena zvezda. Kada je objavljena vijest o smrti, pedeset hiljada ljudi na tribinama je zaplakalo i otpjevalo: "Druže Tito, mi ti se kunemo". Nismo išli u školu sedam dana.
Tito je sahranjen četiri dana kasnije u prisustvu najviših zvaničnika iz 107 država svijeta. Nikada nijedan državnik prije i poslije nije imao brojniju delegaciju. Ta sahrana i danas demantuje sve njegove kritičare jer su druga Tita obični, mali ljudi iskreno voljeli, u njemu su vidjeli i pronalazili zaštitu, vjerovali mu na riječ kad je govorio o pravdi i poštenju, pravu na rad i slobodi. I da nije ništa drugo uradio dosta je.
Danas te Jugoslavije više nema, ali drug Tito je "preživio". I nije to samo stvar zaostavštine kulta ličnosti koji je izgradio jer je njegov rođendan slavljen kao Dan mladosti, kada je organizovana štafeta mladosti koja je iz ruke u ruku nošena kroz cijelu zemlju, da bi mu bila uručena na završnom sletu u Beogradu.
Puno je razloga, ali osnovni je to što je drug Tito postao sinonim jednog humanijeg društva i odnosa među ljudima.
Trideset godina druga Tita mediji prikazuju na različite načine. Bio je u mnogo čemu osporavan, blaćen, proglašavan ratnim zločincem, crvenim diktatorom, najvećim ubicom Srba na Sremskom frontu, a Hrvata na Blajburškom polju...
I danas mu ime razvlači ko stigne, snimaju dokumentarne filmove o njegovom životu, ženama i psima, familiji i hobijima, štampaju visokotiražne detaljne biografije... Trideset godina poslije drug Tito je postao dobar marketinški brend.
I stvarno koga danas uistinu zanima kakav je drug Tito bio kao vladar? Kome je važno da li je bio istinski komunista ili njemački agent poljskog porijekla, školovan na Kominterninim kursevima?
Šta današnja generacija, rođena poslije "velikog plača", ima od toga ako joj neki ostarjeli profesor otkrije tajni dokument iz OZNA arhiva kako je drug Tito lično nadgledao deportacije na Goli otok? Vjerovatno i jeste. Njih ne zanima sudbina nekoliko hiljada ljudi koji su htjeli više komunizma od onoga što je drug Tito dopuštao.
Koga je briga da li je drug Tito u vanjskoj politici bio kao riba u vodi, a da li se gušio u samoupravnoj ekonomiji? Ili da li je opstanak na vlasti nakon istorijskog "ne" Staljinu osigurao okretanjem prema SAD, kojima je Jugoslavija poslužila kao trojanski konj u politici prema SSSR. Time i treba da se bave istoričari.
Kolektivno narodno sjećanje ne pamti visoku politiku, već američko žito koje je stiglo početkom pedesetih kojim su nahranjeni milioni gladnih i pamti tada astronomske 3,5 milijarde dolara kojima je izgrađen... bolji život.
Drug Tito je današnjoj generaciji "in" jer ga znaju po pričama roditelja o starim vremenima kada je zakon bio isti za sve, kada su radnici bili u fabrikama, a kriminalci u zatvorima.
"Druga Tita imam u lijepom sjećanju, on je bio na jedan način utopist, ali to sam i ja, pa mu ne zamjeram. Htio je na silu spojiti nespojivo, dok je klapalo bilo je dobro, ali ko bi nas Balkance urazumio, kako god njemu je to pošlo za rukom. Ne smeta mi to, ja volim da se svi ljudi vole, ali završilo je tako kako je, a ne vjerujem da je to zbog Tita nego zbog nekih drugih ljudi.
Po meni je kao državnik bio velika ličnost, imao je stila i znao je voditi državu. Sad to što je uživao na račun naroda ja mu ne zamjeram. Vidim sada koliko papaka u političkom vrhu moje, a vjerojatno i vaših država uživa na teret naroda, ali u njegovo doba smo bar svi bili podjednako bogati ili siromašni (ovisno o gledanju jeste li pesimist ili optimist). U svakom slučaju drug Tito i njegovo vrijeme obilježavaju moje djetinjstvo i mladost, a to je doba kojeg se rado sjećam".
Ovom komentaru kojeg sam našao na jednom forumu nema se šta ni dodati, ni oduzeti. To je to. Prošlo, lijepo i bezbrižno vrijeme našeg druga Tita.