Srbija je emigraciona zemlja i dugo će ostati tako, najmanje narednih 15-20 godina ljudi će odlaziti. Na nešto umereniji put sa kartom u jednom smeru nego devedesetih i početkom ovog milenijuma uticaće - demografska iscrpljenost. Tako kaže Vladimir Nikitović, demograf Instituta društvenih nauka u Beogradu, neprikosnoveni stručnjak za migracije i depopulaciju.
Već danas Srbija ima poprilične demografske pukotine; nisu to samo kao nekada pogranična, planinska područja koja su i koze napustile poodavno; nove crne rupe su i manji gradovi, oni koji su u vreme socijalizma i forsirane industrijalizacije imali bum u svakom smislu, uključujući i uvišestručenje broja stanovnika. Užice, na primer, koje je sa standardnih predratnih (Drugog svetskog rata) 4.000-5.000, naraslo na 70.000.
Četvrt veka tranzicije drugu i treću generaciju nekadašnjih seljaka ostavilo je bez posla u pozatvaranim fabrikama. Tamo sada životare penzioneri koji su penziju stekli pod Titom, a njihova deca i unuci su se zaputili prema velikim gradovima, Beogradu, Novom Sadu i Nišu.
Procenjuje se da tridesetak hiljada godišnje ode van granica, a sve je više visokoobrazovanih među njima, oko 15 odsto.
Stvarni obim seobe naroda niko pouzdano ne zna pošto se ne rade uporedna istraživanja iz Srbije i najpoželjnijih zemalja, ipak statistika je utvrdila između popisa 2002. i 2011. negativan skor - 450.000 ljudi koji su otišli. Ni brojne izbeglice i raseljeni sa Kosova - koji su iz političkih razloga kršteni tim eufemizmom, iako su i oni bežali od puščanih cevi, noža i komšijske vatre - nisu bitnije popravili crnu statistiku.
Uostalom, ni za njih ovde nije bilo posla, za mnoge ni doma, pa su i njihova deca, a sada i unuci, uhvatili džadu za bolji život.
Šta se još pouzdano zna? Prošle godine je oko hiljadu lekara tražilo "ispisnicu" iz Lekarske komore, sertifikat da mogu da rade u inostranstvu. Među njima ima specijalista sa stažom, ali sve više je onih koji su tek stekli doktorsko znanje: oberučke ih primaju Norveška, Nemačka, Slovenija... Kao i medicinske sestre s iskustvom. Potrebno je samo da nauče jezik nove domovine - što se, uzgred, neretko stipendira - i eto posla. I plate pet do deset puta veće nego u Srbiji.
A, kaže Vladimir Nikitović, dovoljan okidač za odlazak je i dupla zarada.
Čemu prepričavanje poznate priče?
Kamičak je ovih dana zakotrljao ministar finansija Dušan Vujović u prepirci sa predstavnicima reprezentativnih sindikata o planiranom Zakonu o sistemu plata zaposlenih u javnom sektoru, popularnije nazvanom platnim razredima. Sindikalci unisono tvrde da je, braneći državnu kasu, ministar rezolutno rekao - ko nije zadovoljan može da potraži drugu zemlju. Ministar, pak, kaže da nije pominjao drugu zemlju, nego druga mesta.
Nije šija, nego vrat!
E, sad, onih pomenutih hiljadu lekara jesu resus i za ovu zemlju i za druga mesta, pri čemu je ova zemlja u školovanje svakog od njih uložila po stotinjak hiljada evra, a neka druga mesta rado daju nekoliko procenata te svote u njihovo leksičko usavršavanje.
Srbiji s odlivom belih mantila preti zdravstveni kolaps u narednim godinama; pominjana demografska iscrpljenost i sve starije stanovništvo - koje, opet uzgred, stari u vrlo nepovoljnim uslovima, pa se češće i trajnije razboleva od vršnjaka na Zapadu - učiniće nestašicu doktora akutnom. I onih opšte prakse, o specijalistima da ne govorimo, pošto podaci Lekarske komore kažu da je zaposleni specijalista već duboko zagazio u šestu deceniju života. Drugim rečima, uskoro će u penziju, a veliko je pitanje ko će doći na njegovo mesto i kada.
Iz Srbije odlaze i veterinari; njima je čak lakše nego lekarima pošto na području Bolonjske deklaracije ne moraju polagati nikakve dodatne ispite.
Idu i finansijski stručnjaci, umetnici, kuvari, a za informatičarima i programerima je jagma. Njihovo školovanje je takođe skupo, ali njihovo odsustvo biće jednog dana mnogo skuplje.
Da se ne lažemo, sem radoznalih i avanturi i novim znanjima sklonih, većina bi ostala ovde. A i avanturisti i sveznalice ponekad požele da se vrate. Lepa je Srbija, a tu su im roditelji, momci i devojke, društvo, omiljena prodavnica, omiljeni klub, omiljeni kafić, kućni ljubimci, mesto prvog poljupca… Tu su im kuće.
Sve je tu, samo posla nema. Više od 180.000 mladih od 30 godina čeka, traži posao, često bilo kakav, a bezmalo polovina spada u tzv. trajno nezaposlene. Na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje još oko 180.000 ljudi u četvrtoj deceniji traži posao. Mnogi od njih odustanu posle godinu-dve; oni koji ne zapadnu u apatiju spakuju kofere i uspomene. I odu na - druga mesta.
I, da se ne lažemo, nije im tamo sve potaman, ni izbliza; čitavog života će im faliti onaj znameniti peti prst Miodraga Bulatovića jer nova zemlja, čak i kada ih rado dočeka, nije domovina. Ali postaće domovina njihovoj deci i deci njihove dece, pa će onaj "srpski genetski kod", koji je tako nesuvislo pre nekoliko dana pomenuo predsednik Tomislav Nikolić, postati "nemački genetski kod", "norveški genetski kod", kanadski, američki...
O tome bi valjalo misliti pre nego što postane dockan. Nije državna kasa laki keš, ćar na godinu dana; budžet bez ljudske dimenzije je samo niz cifara, a morao bi biti skor dugoročnih ulaganja i dugoročnog povratka ulaganja. A svako ulaganje je isključivo u ljude. I kada se grade putevi, škole, bolnice, pozorišta. I kada se kreira upisna politika i politika zapošljavanja. I kada se odmeravaju zarade.
Najlakše je reći "ne dam im" jer su, dabome, javne službe i delatnosti pijavica budžeta. A kad se prevede na jasan jezik ispada da su te krvopije lekari, nastavnici, sudije, policajci, vojnici, pa i ćate, što da ne, neki obični ljudi, naše komšije i poznanici kojima poveravamo najdraže što imamo; svoju decu, svoje živote, svoju bezbednost, svoju slobodu.
Od njih oko pola miliona koji će u "platne razrede", petina je na "minimalcu" i biće tamo i po novom sistemu. To je, za neupućene, 21.000 dinara, oko 180 evra. Više od polovine životari sa 300-350, a siromašna potrošačka korpa je za trećinu skuplja pa je tek maleni "bogataški" sloj, krem, pretežno rukovodeći, može priuštiti bez problema.
U Srbiji; možda je na nekom drugom mestu to lakše, čak i kada bridi koren petog prsta.