Često čujemo pozive iz političkih stranaka, pogotovo iz čelništva vjerskih zajednica, a naročito od onih koji sebe smatraju vođom naroda, za jedinstvom. Još se može razumjeti taj apel koji dolazi iz crkve i džamije, jer oni sakupljaju svoje vjernike na principima dogme. Tu nema drukčijeg mišljenja, tu nema rasprave. (Ponešto se još diskutuje u crkvenim vlastima, naročito kod katolika, ali je to sve u okviru zadatog). Kao što je nekada bila parola "Bratstvo i jedinstvo", tako i danas političke partije posežu za popularističkim parolama kako bi oko sebe čvrsto okupili istomišljenike.
A zapravo poziv na jedinstvo je naprosto apel koji je suprotan demokratiji. Jedinstvo znači unitarnu misao, tu ne treba nikakvih drukčijih stavova, inače je bojazan da naša partija neće biti čvrsta, kompaktna. Istina je da se neki naši stranački rukovodioci ponekad hvale kako su se demokratizirali, kako unutar stranke dopuštaju drukčije mišljenje. Ali je to sve spor put, daleko od istinske demokracije.
Jedno od osnovnih postulata demokratije jesu ljudska prava, a u tom sklopu i prava manjina. I u zapadnom svijetu, u koji se ugledamo, ta bitka nije dobijena. Treba li napominjati kakav je odnos prema imigrantima, posebno azijsko-afričkih zemalja? Poslije 11. septembra muslimani su uglavnom sumnjiv elemenat. I dok se u SAD vodi neprestana borba za ljudska prava obojenih, homoseksualaca, raznoraznih vjerskih sekti, o pravima siromašnih malo se govori, uglavnom o dobroj volji bogatih da pruže sadaku sirotinji, što zadovoljava nekakvu njihovu pravdu.
Poznato je da je svaki naš čovjek manjina, samo zavisi gdje se nalazi. Naravno da se radi o nacionalnoj isljučivosti. Pa, kada se bošnjački narod poziva na jedinstvo, mogu misliti kako se osjećaju Srbi i Hrvati na tim prostorima gdje su manjina. Zaista ne znam kako se osjećaju nebošnjaci u Sarajevu, jer im nacionalno ne pripadam, pa zaista ne mogu suditi koliko su ugroženi, a koliko nisu. Da li su ugrožena prava manjina treba pitati te manjine. Umjesto toga dođe neki pametnjaković iz bošnjačkog korpusa pa rezolutno tvrdi da ovdje Srbi i Hrvati nisu nimalo ugroženi, imaju sva prava koliko i većinski narod.
Tako i Igor Radojičić kaže da ne treba nimalo Bošnjaci i Hrvati da budu ugroženi u Republici Srpskoj entitetskim simbolima. Pa, kako on može da zna kako se osjećaju Bošnjaci i Hrvati kada u zvaničnim kancelarijama sjede ispod grba sa oscilima? Možda im zaista ništa ne smeta, a možda im nije prijatno. To oni mogu reći, a ne Radojičić.
Nedavno je proslavljena krsna slava Republike Srpske. Po tome se ovaj entitet pridružio teističkim zemljama, kao što su Saudijska Arabija ili Iran. Niko ne dira katolike, muslimane i pripadnike drugih vjeroispovijesti, kao i ateiste, ali se treba javno i zvanično iskazati kao pravoslavna zemlja. Kada zvaničnici tako zorno proklamuju da je entitet i njegova vlast pravoslavna, onda se daje poruka onima drugima da su suvišni, ali eto biće prema njima trpeljivi.
Ako je u Širokom Brijegu javno označeno na svakom koraku da je to mjesto hrvatsko i katoličko, onda je i taj naš prosperitetan grad daleko od evropske zajednice. Može li pripadnost svojoj grupi, nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj, seksualnoj biti manje transparentna da se oni drugi ne bi osjećali manje važnim? Upravo se o tome radi: neka svako ispoljava svoju individualnu i grupnu pripadnost, ali da to ne bude tako napadno da bi ugrozilo one druge i drugačije.
Prije nekoliko godina bio sam u grupnoj posjeti Rimu, pa su nas smjestili u jedan hotel u sklopu katoličke crkve, gdje su bile i druge zgrade vjerske namjene. Od hotelske recepcije pa do sobe nije bilo nijednog vjerskog obilježja. U trpezariji na zidovima su bile reprodukcije modernih slikara Pikasa, Braka, Klea, Dalija. Pitao sam se, a onda sam pitao i domaćine, zašto tu u hotelu koji pripada crkvi nema nijedan vjerski simbol? Odgovorili su mi pitanjem: a zašto bi bio? Možda nekom gostu ne bi bilo po volji da stanuje u zgradi pod takvim obilježjima.
Dok se na jednoj strani vodi bitka za prava manjina, za individualnu slobodu svakog čovjeka, s druge strane se apeluje da Hrvati budu jedinstveni (zašto se podijelo HDZ?), da pravoslavci mašu svojim simbolima, da muslimani polagano okupiraju federalne medije. Da li idemo u budućnost ili se vraćamo u prošlost?