Žalio mi se prijatelj kako je usamljen, društveno otuđen, te da bi se morao priključiti nekom udruženju, savezu. Djeca su mu narasla, nije obavezan da ih svakodnevno nadgleda, a sa ženom je sve ispričao što se može ispričati. No nije u pitanju samo to da mi je život jednoličan, napomenuo mi je prijatelj, nego osjećam potrebu da pripadam nekoj asocijaciji, može mi to društvo u nečemu valjati.
Davno su nas učili o alijenaciji, a danas to niko ne spominje. Kazivali su nam kako je u gradovima u velikom zapadnom svijetu čovjek često otuđen, izgubljen, niko za njega ne brine, a on sam nije kadar uhvatiti se u koštac sa životom koji je nemilosrdan prema pojedincu. Zato se treba udružiti, a najbolje s komunistima. I masovno su se učlanjivali u Savez komunista, ne toliko iz jasnih ideoloških razloga, nego da ne budu nekakva crna ovca u svom životnom okruženju. A danas je repertoar veliki i raznolik, od mnogih nevladinih organizacija do šarolikih političkih partija. I ljudi se opredjeljuju.
Hvale vrijedna su ona udruženja koja se bave humanitarnim radom, a članovi takvih društava pravi su humanisti i entuzijasti u svom poslu. Takav čovjek je ponosan što pomaže drugome u nevolji, osjeća da mu je život ispunjen. Makar ne dobijali nikakve pohvale i nagrade, ti vrli privrženici ideje pomoći ljudima prikazuju nam svijet u bojama ljudskosti, bez njih bi bili duhovno siromašniji.
A onda ima onih strukovnih udruženja gdje se ljudi okupljaju po svojoj profesionalnoj opredijeljenosti. Danas su ta društva zapostavljena, politički moćnici ih gotovo i ne primjećuju, sa svog stola im dodijele koju mrvicu. I ta društva sa oskudnim budžetom i bez veće podrške javnosti tavore i otaljavaju neke svoje planove, koji nisu mnogo bitni. Umjetnička udruženja su najzvučnija po prirodi svog posla, mada su i ona u dobroj mjeri sterilna. Koliko znam najangažovaniji su likovnjaci, koji organizuju izložbe, a njihovo udruženje je najviše radilo na oživljavanju kolonije u Počitelju, jednog bisera naše kulture. Za muzičko udruženje ne znam ni da li postoji, a ugašeno je društvo univerzitetskih profesora. Nekoliko udruženja književnika glume neku aktivnost, ali su poznati po šutljivosti i poltronisanju aktuelnoj vlasti, u čemu su pisci u RS vodeći. Svi oni nisu se izborili za dostojan status umjetnika u društvu, a čini mi se da na tome slabo i rade.
Ostaju političke partije gdje čovjek može pribjeći od svoje otuđenosti. No biti član neke od vodećih političkih partija može biti i veoma unosno. Nije mali broj onih prebjega iz jedne partije u drugu, gdje se ljudi priklanjaju kako vjetar puše. I tu se najmanje radi o nekoj ideji, nego je pitanje koristi i pragmatičnosti, što je jedini osnovni motiv da se neko priključi vladajućim krugovima. Pošto naši političari najviše vole rješavati kadrovska pitanja, važno je biti član neke od ovih nacionalnih partija, pa, uz malo umješnosti, čovjek se može naći na listi za neki od brojnih parlamenata ili na popisu za važnu funkciju u državnim preduzećima.
Ovih dana se moglo čuti kako iz SDA protestuju što se Vahid Hećo petlja oko kadrova u preduzeću koje je u raspodjeli pripalo SDA. Dakle, sve su između sebe podijelili, pa nije ni čudo što se jedan ministar ne petlja u posao drugoga. Zato nema kolektivnog rada u Federaciji i u državi, nego samo stranački.
E, tu smo došli do ključnog saznanja. Samo član određene stranke može biti imenovan na neko rukovodeće mjesto. Nije važno znanje, može biti glupak, što je često slučaj, nije važan moralni profil, može biti lopov, što se najčešće dešava. Tu je demokratija i višestranačje pokazalo svoju tamnu stranu. A šta ćemo s ogromnom armijom obrazovanih, pametnih i poštenih, koji nisu ni u jednoj stranci? Mogu li oni uopšte pomoći ovoj državi da krene naprijed? Niko nijednoj stranci nije zabranio da imenuje neku nestranačku ličnost na važno mjesto. Ali će se onda pobuniti skorojevići mediokriteti što su preskočeni u njihovoj partiji, pa će doći do bune. Zato se i jesu učlanili u to društvo da bi imali bolji pristup sofri.
U svim organizacijama, nevladinim i vladinim, u političkim partijama prevlađuju karijeristi. A obično takvi ljudi nemaju dobru podlogu za svoje ambicije. I tu se krug zatvara. Pametni neće da se druže s polupismenim karijeristima, a mediokriteti neće da imaju konkurenciju u pametnima. Tako stručni i umni ostaju u društvu jednog lica.