Kao Dan grada Čačka obilježava se 18. decembar. Riječ je o danu kada se Čačak prvi put pominje u nekom pisanom dokumentu. Dokument se čuva u Dubrovačkom arhivu i odnosi se na 18. decembar 1408, dakle na vrijeme Srpske despotovine, i u pitanju je poziv za neko suđenje. Svečana sjednica Skupštine grada održana je u Velikoj sali Kulturnog centra Čačak.
Gradonačelnik Milun Todorović i predsjednik Skupštine Igor Trifunović predstavili su rezultate rada u prethodnih godinu dana, kao i planove za naredni period.
Prikazan je i kratki film o svim bitnim dešavanjima unazad godinu dana, a potom su uručene Decembarske nagrade zaslužnim pojedincima i kolektivima.
Onu najvredniju nagradu, za počasnog građanina grada Čačka, dobio je doajen narodne muzike Miroslav Ilić.
Ilić je svojim glasom i pjesmama proslavio i Čačak i cijeli taj kraj, pa je nagrada i više nego zasluženo otišla u njegove ruke. Mnogi su Ilića gledali i slušali kako pjeva, a Maja i ja bili smo u prilici da Miroslava vidimo i kako plače, jer je nagradu doživio veoma emotivno. Kada smo mu po završetku svečanosti prišli bilo mu je izuzetno drago što dolazimo iz Banjaluke, odmah se sjetio svog prijatelja i zemljaka iz Mrčajevaca, profesora i književnika Tihomira Levajca. A mi čitaocima "Nezavisnih novina" i građanima Banjaluke prenosimo pozdrave Miroslava Ilića…
Maja i ja odlučili smo prije da posjetimo raniju dobitnicu Decembarske nagrade (iz 2022) Tanju Obradović, starateljku male Nađe, koja boluje od rijetke bolesti, bulozne epidermolize, u narodu poznate kao bolest djece leptira. To je veoma teška bolest kože i sluzokože, gdje koža postaje ranjiva na najmanji dodir (kao i krila leptira), te se po cijelom tijelu stvaraju rane. O Nađi i Tanji sam pisao već ranije, ali sem telefonskih razgovora nisam ih lično upoznao.
Tanju smo pronašli u gradskom naselju Ljubić, sa druge strane Zapadne Morave. U svojoj cvjećari spremala je cvjetne aranžmane za Nikoljdan. Obradovala se susretu i odvela nas preko ulice u iznajmljeni mali stan, u kome živi sa malom Nađom i svojim partnerom Bobanom Ćosićem. Inače, pomenimo i to da prije podne Nađa sa obučenom osobom u pratnji boravi u vrtiću, dok se za ostatak dana kombinuju Tanja i Boban. Boban je zbog toga dobro plaćen posao promijenio za posao domara u obližnjoj školi, da bi se što više mogao posvetiti djetetu.
Kada smo došli, djevojčica se igrala. Nešto je bojila i pretraživala po telefonu. Tako je brzo i vješto koristila ovu napravu svojim rukicama, na kojima prstići na šakama srastaju, te gube funkciju.
Ranice su vidljive svuda po tijelu, a za zaštitu koriste se posebni zavoji i sredstva. Koliko problem stvaraju nove ranice toliko ih stvaraju i one koje zarastaju i stvaraju svrab, pa ih curica češući ponovo otvara.
Iako je cjelokupno stanje i dalje teško, jer djevojčica je, kao i sva djeca leptiri, sićušna, još nema ni 11 kilograma, u svemu tome dobra vijest je da Nađa prima terapiju, koju je obezbijedila država (650.000 dolara iznosi terapija za prvih šest mjeseci).
Od izuzetne važnosti je da dijete prima terapiju godinu dana u kontinuitetu da bi poboljšanja bila vidljiva. Tanja i Nađa zbog toga svake sedmice putuju u Beograd da bi dijete primilo terapiju. Takođe, Tanja se bori da preko Salcburga, u kom su njih dvije već boravile zbog operacije jednjaka, obezbijedi i mast koja bi ublažavala svrab ranica koje zarastaju.
Kad sam vidio da se Nađa igra sa svojom lutkicom tako što je dodiruje špricom po stomaku, upitao sam je da li ona to liječi svoju lutku. Boban mi je odgovorio da ona tako hrani svoju lutkicu, pošto i sama i dalje tako prima hranu direktno na želudac špricom onda kad ne može da jede.
Nađa je, inače, prepametno dijete. Zna slova, iako tek u februaru puni pet godina, zna puno dječjih pjesama i vrlo je inteligentna, svjesna i svoje situacije. Boban nam je ispričao da su prije nekoliko dana u kinder jajetu pronašli vilin čarobni štapić.
Objasnio joj je da dobre vile ispunjavaju dječje želje, a onda je pitao Nađu šta bi ona voljela da joj vila ispuni.
Djevojčica je odmah odgovorila da bi voljela da je prođu ranice. Svoju priču Boban je završio s očima punim suza. Kod Tanje i Bobana Nađa ima puno slatkiša i igračaka, ali ono najvažnije - ima svu njegu, pažnju i ljubav. Iako su nam se srca stezala zbog Nađine bolesti i Nađine životne priče, bilo nam je predivno da pred sobom vidimo pravog malog anđela. Mi smo joj, čini mi se, vidjeli i krila, u ovom domu punom topline i ljubavi.
Narednog dana otišli smo do Majine mame Rade, u porodičnu kuću Đukanovića, u obližnjem selu Rošci. Nikoljdan je slava Đukanovića i Majina djevojačka slava.
Dvadesetog decembra imali smo dogovoreno gostovanje u Osnovnoj i srednjoj školi "1. novembar" u Čačku. Primio nas je direktor ove ustanove, škole za specijalno obrazovanje Aleksandar Nikolić, mlad energičan čovjek posvećen misiji koju obavlja sa svojim kolektivom. Rekao nam je da ovu školu pohađaju 83 učenika u osnovnom i srednjem obrazovanju, a da je njih osmoro u predškolskom. Izazovi su brojni, ali oni ponajteži su finansijske prirode. Jedna od bitnih potreba je i vozilo, koje bi se stavilo na raspolaganje za transport djece.
Nastavnica Ana Bogdanović, logoped defektolog, vodi dramsku sekciju ove škole. Povela nas je mališanima u dnevni boravak, gdje su članovi dramske sekcije sve pripremili i čekali nas s nestrpljenjem. Objasnila nam je da su djeca iz sekcije već imala brojne nastupe u Čačku, ali i u cijeloj Srbiji, te da su glumili u prilagođenim predstavama "Ko to tamo peva", "Mama mia" i drugima. Nama su se predstavili pjesmama i oduševili su nas nastupima, a Maja i ja smo im uzvratili recitujući naše dječje pjesme i čitajući im naše priče.
U jednom trenutku stigla je i ekipa regionalne televizije Lav, pa su porazgovarali sa dječicom. (Postoji pismeno odobrenje da djeca budu slikana i snimana i da se s njima može razgovarati.) Nakon izjava naših drugara nastavili smo druženje uz pjesmu, igru, aplauze i smijeh. Naši drugari osjećali su se bitnim zbog svega što su doživjeli tog dana, a oni to svakako i jesu bili, jer "ljudi su mnogo veći od djece, ali djeca su mnogo veći ljudi".
Na kraju smo dobili zahvalnicu i poklon od naših domaćina, kao i više brojeva njihovog izuzetno kvalitetnog školskog lista, ali smo u stvari baš nas dvoje ti koji smo im zahvalni za jedno divno druženje i pozitivnu energiju koja se osjeti i širi iz ove škole.
Iz škole nosimo divne utiske. Očigledan je rad te posvećenost da i djeca sa posebnim potrebama dobiju potrebno obrazovanje, osposobljenost i da budu socijalizovana u društvo.
Sve što radimo - radimo za našu djecu, pa bismo na kraju pozvali slične ustanove u Banjaluci, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini da stupe u kontakt sa ovom čačanskom školom, da se organizuju posjete čačanske dječice našem gradu (i našim gradovima) i obrnuto. Da se razmjenjuju iskustva, ali i grade mostovi saradnje i prijateljstva.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
