Već dugo u prostorima riječi, opijen njihovim zvukom, tvrdošću i mekotom, ali i skrivenim naslagama drevnog pamćenja kroz koja huje vijekovi, Milorad Pavlović je upravo u njima našao put koji iz tuđine, za koju je životno vezan, vodi do zavičaja, predjela koji su prvo ugledale njegove djetinje oči i koji je, u svojoj ljepoti i snazi, ostao neizmijenjen da prkosi vremenu i prolaznosti. Taj put vodi i u dubine ljudskog bića.
Čovjek i zavičaj, prolaznost i trajnost, nisu se mimoišli. Oni su se susreli upravo u riječima, priči, zavičajnoj melodiji da se međusobno daruju. Zavičaj daruje čovjeku snagu, uspravnost, duh i dušu, a čovjek poklanja zavičaju svoje najljepše snove i najčistije otkucaje srca.
Milorad Pavlović je davno, u mladosti, napustio rodno Zmijanje i krenuo u svijet trbuhom za kruhom, svijet u kojem se jede većom kašikom i ima "kruva" na pretek. Uskoro je, ipak, shvatio da će i pored obilja ostati gladan, gladan ljepote i ljudskosti koji nigdje tako ne bujaju kao na zmijanjskim i snjegovitim brdima zasutim kovitlacima mećave ili bujnim zelenilom dalekih razigranih proljeća.
Rastanak je uvijek bolan. Od njega ostaju ožiljci na duši tim dublji ukoliko je veza sa napuštenim krajem i ljudima bila iskrenija, intenzivnija, strasnija. Milorad Pavlović je Zmijanjac, a tu se već nalaze razlozi i objašnjenja svakog trenutka žestine, patnje ili nagle odluke.
Iako je, dakle otišao, Milorad Pavlović je u tuđinu ponio dragocjenu i neotuđivu postojbinu - jezik. Davno je rečeno da je upravo jezik jedina prava pjesnikova domovina. Na tom jeziku on već dugo zida svoje "kule i gradove", podiže temelje i stremi prema visovima, krovu, kao nedostižnom simbolu ljudskog i pjesničkog nastojanja. Počeo je pričom, romanom, onako kako je slušao iz usta starijih ljudi, pričom koja je svojom magijom povezivala vijek sa vijekom i čovjeka sa čovjekom. Njegovi stihovi su poput vrela, izviru iz najintimnijih predjela bića. To su lirski trenuci tišine i promišljanja.
Ono što odmah pada u oči je činjenica da Pavlović nije "srljao" da pred javnost iznese plodove svojih stvaralačkih godina. Svojevremeno je Dragan Kolundžija, boraveći u inostranstvu, brojao godine stranstvovanja pjesmama nostalgije i čežnje za povratkom ("Koja godina koja zvezda"). Svoju zbirku SLAVICA, pjesnikinja Stevka Šmitran komponovala je tako da je svaku godinu izbivanja iz otadžbine "pokrivala" jedna pjesma. (Jedna godina- jedna pjesma: čitav život upravo dovoljan za jednu knjigu).
Slično je uradio i Milorad Pavlović. Naslovi sakupljeni u knjizi višestruko asocijativne metafore "Drvo nasred kuće" obuhvataju djela nastala u rasponu od skoro četiri decenije i predstavljaju, u svojevrsnom stvaralačkom ogledalu, piščev intimni portret, ali i vrijeme kroz koje je prošao, saznanja do kojih je dopro, njihove ljudske i umjetničke poruke.
Odmah na početku autor je, u možda svojoj najboljoj pjesmi, iskazao želju da se uzdigne do sjaja, da bude neko, da se dokopa stvaralačkih visova i poveže "javom obale u snima".
"Čemu biti tačka na samom početku", pita se on. Život je da se živi, grabi, uspinje, on nije inertnost tačke koja se stavlja kada je misao rečenice završena i kada je ta rečenica otkrila svoj puni ili deficitarni smisao. Zaljubljenik u dinamiku, pokret, uzlet, Pavlović je svojom poezijom obuhvatio čitav život: zavičaj, djetinjstvo, tuđinu, bol za ostavljenim krajem i ljudima, strastvenost mladosti i tugu ojesenjenih godina. Nije ravnodušno prolazio ni pored socijalnih, političkih i istorijskih dešavanja koja su, po ko zna koji put, dobro potresla temelje naše nekad "zajedničke kuće" podignute na putu koju nije mimoišla ni jedna oluja niti jedna rušilačka vojska. Pjeva zatim, smireno, poput filozofa ili kakvog drevnog mudraca, o ljudskoj kratkovjekosti, prolaznosti i smrti kojom se sve završava.
Motivski dijapazon Pavlovićevih pjesama je, vidimo, vrlo širok, a on se u svakom od njih veoma dobro snalazi. Ono što naročito pada u oči i daje posebnu boju njegovom iskazu je jezik - ne književni normiran gramatičkim pravilima nego često izvoran, onakav kakvim govore njegovi gorštaci kod ovaca ili rakijskih kazana, kojim odjekuju ojkača i gusle, jezik u kojem je utisnuto narodno pamćenje i postojanje.
"Drvo nasred kuće" Milorada Pavlovića predstavlja dokaz pjesnikove darovitosti i originalnosti. Ovim djelom, osobito boljim pjesmama zbirke, ovaj Zmijanjac je na najbolji način potvrdio da se poezijom može izreći ono što se ni na koji drugi način ne može iskazati.