Hipotetički, kada bi o sudbini urbanih zona u nekom gradu odlučivali divlji ljudi iz šuma, njima drveće ne bi predstavljalo ništa posebno izuzev monotonog pejzaža, sirovine za potpalu, ili drvene građe za nastambu. Goli opstanak.
Divlji ljudi iz šuma nemaju mnogo emocija kad su jedno, dva ili tri drveta u pitanju, jednako kao što pitomi uzgajivači pilića ne gaje nikakve emocije prema hiljadama žutih mališana koji iskljucaju ljusku jajeta da bi udahnuli kratki dah života. Gola ekonomija.
Da budem iskrena, izuzev pokojeg odlučnog vegeterijanca ili vegana, niko baš i ne plače nad tanjirom pileće supe ili praščića na ražnju, kao ni nad hartijom, najrevolucionarnijem proizvodu od drveta. Gola istina!
Ali, nije da nije tužno kad smrt stoljetnih krošnji nimalo ne zanima ljude u kancelarijama od kojih zavisi sudbina gradova.
Gradski urbanisti postaju šampioni u ubijanju stabala. Serijskom, poput Teda Bandija! Ovaj lik je za četiri godine smaknuo najmanje 30 žena. Taman koliko traje i mandat jednog administrativnog šefa odjeljenja. E, sad, koliko je to stabala... Plus par mandata...
Dva posljednja leša, bolje reći totema zla su naravno, a gdje bi drugdje bili, u centru jednog lijepog grada. Trg srpskih junaka. Kako simblična adresa...
Kada su preko noći ubijena dva prevremešna kestena, lica sa aktn tašnama (i tašnicama) su pred tv kamerama bila jako, jako iznenađena. I kao odlučna i ljuta. Sa dugogodišnjim iskustvom pozorišnog poslenika baš mi se svidjela ta predstava. Trla baba lan, da joj prođe dan. A puna blagajna!
Ali, kakve god da su, nevolje nikada nisu slučaj, nego uvijek mladica za novi kalem.
Nema ni dvadesetak dana kako je i u ulici Svetozara Markovića, naravno u centru grada, nekoliko stotina mojih Banjalučana plakalo nad ubijenim hrastom. Željezni noževi zarivali su se dvanaest metara pod zemlju, na svega petnaest metara od ovog božanstvenog gorostasa, da hrast ne bi tek tako nestao, nego da bi umirao pred našim očima... Kao u nekom rijalitiju. Jezivo. Dvije stotine godina odolijevao je zlim vremenima i zlim ljudima. Ali, šta je dvjesta godina za moć brzog kapitala.
Da ne bih bila etiketirana (i) kao antilokalpatriota, da spomenem i stari jasen u Ulici Novaka Pivaševića, u Prijedoru. Ima tri stotine godina. Sprema mu se ista sudbina. Pisalo u novinama.
Tako je, nimalo ne sumnjam i u Sarajevu, Zenici, Mostaru... Ali nije u Parizu, Berlinu, Strazburu...
Kada bi ljudi, nakon što izađu iz šume, malo putovali, vidjeli bi veleljepne građevine kojima su stoljetna stabla dio arhitektonskih čuda. Neuništiva priroda sa neuništivim talentom velikih majstora arhitekture.
Nisam patetična, pa da kažem da gradovi rastu iz ljubavi. Ali, ruše se uvijek i samo iz mržnje. Ovaj rat nam je vjerno pokazao kako. Naravno, kada se ratovi završe, dođe doba obnove.
Obnavljajući gradove zaboravimo njegove sugrađane, a pogotovo nijeme starosjedioce. Zaboravimo istoriju. Razumijem da su sve svjetske metropole od betona, stakla i čelika. Ali u Bosni i Hercegovini nema metropola. Ima samo gradova. Ljudi, ulica, kuća i stabala.
Kada bi ljudi, kad izađu iz šume malo putovali, shvatili bi da se ni u jednom evropskom gradu niko ne divi novim poslovno-stambenim objektima. Naprotiv, ti dijelovi velikih gradova nisu dio programa na turističkim putovanjima.
Ali, zato u objektivima svih fotoaparata i kamera zauvijek ostaju fotografije pred građevinama - muzejima, crkvama, fontanama, u alejama, pod krošnjama... I, ko god, nakon više godina, pa i decenija, ponovo stane pred objektiv fotoaparata, kadar ostaje isti. Samo su ljudska lica starija.
Ako je hrastu, jasenu, ceru, lipi, kestenu.., majka priroda već dala moć da žive stotine i stotine godina, zašto to ne prihvatamo?
Promijenite dan za noć, sunce za mjesec, zaustavite kišu ako možete. Gospodo i gospođe urbanisti!
Za ovu priču ne očekujem mnogo razumijevanja. Dijelim je samo sa onima koji vole krošnje nad svojim ulicama. Hvala Bogu, još nas ima.
Uskoro ću da se uputim prema tuđim krajevima. Neće me biti u novinama tog avgustovskog ponedjeljka, ali ništa neće ostati navrh jezika.
Idem malo da se nerviram gledajući kako se hrvatske šume, opožarene što zbog bijesa prirode, što zbog obijesa turista, oporavljaju u tek zasađenim mladim stablima. Zna Hrvatska zna. A zna i Evropska unija. Nisu stabla samonikla.
Kao svi pošteni građani, moj muž i ja, sješćemo u novi mercedes kabriolet, boje vanilija pudinga, posutog mrvicama čokolade, plazma keksa i kokosa, pa od Dubrovnika do Splita, od Splita do Dubrovnika.
Split ima sjajnog Gradonačelnika. On je čudo majke prirode. Obara ljude sa govornica, ulične klovnove imenuje za intendante kazališta. On će napraviti najveći spomenik Isusu Hristu, pardon Kristu. Pa će onda, vjerovatno, slijedom istog, nogometnu momčad sa Poljuda, od "Hajduka", prevesti u "Flamengo", kako se i zove tim iz Rio De Ženeira. Brazil, Brazil...
Ali, momčini što stoluje uz bok Dioklecijanove palače, nije pošlo za rukom da isiječe šumu na Marjanu. Njegova supruga nambr dva jeste poželjela, ali nije stigla sa novogradnjom ekskluzivnog restorana.
Ne daju Splićani svoje drveće.
Ne znam kompletan program Dubrovačkih ljetnih igara, a ne znate vjerovatno ni vi. Nešto ćemo već zraknuti...
Hipotetički, bilo bi zgodno da je na repertoaru Šekspirov "Magbet". Znate onu posljednju scenu, kad lejdi Magbet poludi? Kad šuma prohoda. To jest njoj se to učini u magnovenju ludila. E, pa nama se ne čini. A nismo ni ludi....