Kako se približava novi sastanak stranačkih lidera tako se povećavaju apetiti stranaka u udjelu u izvršnoj vlasti BiH. Ova taktika već je uobičajena jer se unaprijed računa na opravdanje za propale pregovore nakon kojih svaka od partija kaže da je bila za kompromis jer je svoje zahtjeve svela na minimum pa je krivac neko drugi.
Svi se drže izbornih rezultata, legitimiteta, zakona i Ustava, ali kroz vlastito tumačenje. Mogućnosti različitog tumačenja Ustava i zakona dovele su BiH, 15 mjeseci nakon izbora, u apsurdnu situaciju. Bilo bi logično da zakoni budu izmijenjeni i dopunjeni kada su nedorečeni, ali to niko ne predlaže jer u ovakvoj političkoj atmosferi u BiH to je nemoguće uraditi. Ponekad u domovima Parlamentarne skupštine BiH nije moguće bez maratonske rasprave usvojiti ni neke manje važne izvještaje, a zakoni su prekrupan zalogaj. Rad parlamentaraca zavisi od stranačkih sastanaka na temu formiranja vlasti i zato nisu usvojeni ni zakoni koji su prioritet, poput zakona o ličnoj karti ili prebivalištu. Zato bi formiranje novog saziva Savjeta ministara BiH bio jedini način da bude stabilizovan politički ambijent u BiH, ali kako vrijeme odmiče malo je vjerovatno da konačno rješenje ikome odgovara. U stanju bezvlašća niko ne snosi odgovornost za sve loše što se dešava jer od šest stranaka koje pretenduju na vlast četiri već vladaju, a dvije ubiru poene zato što nisu u izvršnoj vlasti, ali u parlamentu odlučuju o svemu što im dugoodlazeći Savjet ministara dostavi. U izvršnoj vlasti su i oni koji su u opoziciji, poput Stranke za BiH, a SDP BiH, stranka sa najviše poslanika u Predstavničkom domu, je opozicija jer ne učestvuje u aktuelnoj izvršnoj vlasti. Ovakovo stanje pretvorilo je Parlamentarnu skupštinu BiH u neku vrstu radionica gdje se iznose različiti stavovi, a zaključci su, uglavnom, neobavezujući. U nizu ovih nelogičnosti, 15 mjeseci nakon izbora iz stranke sa najviše osvojenih mandata stiže vijest da će oni biti opozicija ako ovog puta dogovra ne bude. Rekli su ovo u SDP-u kao da se njih ne tiče što su dobili glasove da budu vlast, a ne opozicija i kao da nisu svih ovih mjeseci narušavali koncept dosadašnjih dogovora u vezi s formiranjem vlasti na nivou BiH. Kada je biran kolegijum oba doma Parlamentarne skupštine BiH iz SDP-a su, takođe, govorili da se može i bez njih izabrati rukovodstvo jer im to ne predstavlja problem. Na kraju je njihov kandidat izbaran za predsjedavajućeg Predstavničkog doma bh. parlamenta. Sličan scenario treba očekivati i jednom kad bude formiran novi saziv Savjeta ministara BiH, jer, sasvim priprodno, SDP očekuje, uz ministarska, i mjesta direktora mnogobrojnih institucija BiH. Valjda su zato izlazili na izbore da bi imali najbolje rezultate i osvojili vlast pa je priča o opoziciji samo dio dekora uoči sastanka stranačkih lidera.
Doduše, stanje u BiH je takvo da niko pametan ne bi poželio da bude u vlasti. Država je pregurala godinu bez budžeta pa se novac trošio samo za plate i servisiranje spoljnog duga, a i to malo projekata, koji se realizuju sa državnog nivoa, ostalo je na čekanju. I usvajanje budžeta dio je priče o nedorečenostima zakona i proizvoljnom tumačenju, pa je za jedne odluka o privremenom finansiranju nemoguća u idućoj godini, a za druge je sasvim prihvatljivo rješenje za koje postoji potvrda i u Ustavnom sudu BiH. Nadmudrivanje svake vrste o najvišem državnom aktu i zakonima potpuno su sludili birače, i one koji su htjeli promjene i one koji su bila za nastavak po starom, pa da se kojim slučajem odluče za pobunu ne bi znali ni protiv koga da protestuju. Za proteste su, izgleda, spremni samo oni koji još i nekako žive u sve težim vremenima - državni službenici. Oni svoje plate ne daju, bar ne u Federaciji BiH, koja je, zahvaljujući kantonima, apsolutni rekorder po broju ministarstava i preteće administracije. Nije čudo što se o okviru budžeta ne može tek tako postići dogovor jer ni stopa PDV-a od 50 odsto ne bi uspjela zadovoljiti apetite državnih aparata u ovoj zemlji.
Čista računica upućuje na to da se ovoj državi ne piše dobro i da nikome nije lako da preuzme odgovornost koja dolazi sa preuzimanjem vlasti.
Nakon svega postavlja se pitanje ko više voli ovu državu i da li je uopšte voli. Sudeći po onome što se viđa nakon svakog sastanka stranačkih lidera niko nije lud za BiH! Čudi, međutim, što nema ni ljubavi iz interesa ili je interes tako neznatan da je najbolje održavati iluziju da država postoji samo zato što ima oko 80 institucija koje opslužuje više 22.000 zaposlenih.
Mnogi od pregovarača reći će da sve što rade čine iz ljubavi prema državi BiH da bi je održali, ojačali i poveli u bolji život, ali onda nije jasno zašto odugovlače da formiraju vlast i ne puste institucije te iste države da završe svoj dio posla. Parlamentu treba da prepuste da usvoje zakone, premijerima i ministrima finansija da dogovore okvir budžeta, Predsjedništvu BiH da predloži mandatara, a kasnije i budžet... Naravno da je ovo nemoguće iako je sve to propisano Ustavom i zakonima. Nema pravnog akta kojim može biti obezbijeđeno povjerenje, taj odnos počiva na ljudima, a ne na dokumentima.