Stranka demokratske akcije je proteklog vikenda u Brčkom na zasjedanju svog glavnog odbora iznijela svoju sliku Bosne i Hercegovine dokumentom pod nazivom Deklaracija o provođenju Dejtonskog sporazuma. Kao odgovor na aktualnu krizu političkog sistema ovaj kratki analitički tekst doima se ozbiljnošću i materijalnom zasnovanošću. I pored toga može se čitati i upotrebljavati višestruko, i kao analiza nemoći probosanskih političkih snaga, i kao spisak dokaza o neefikasnosti same esdeaovski vođene bošnjačke politike, te kao popis nerealiziranih, a preuzetih obaveza međunarodne zajednice prema stanovnicima naše države, ali i kao rezultanta djelovanja centrifugalnih i centripetalnih sila u političkom sistemu postratne stvarnosti.
Budući da se radi o ozbiljnom programskom dokumentu najjače bošnjačke političke stranke, a imajući na umu da je već izazvao i značajne javne reakcije, on zavređuje ozbiljniju pažnju. Tako ćemo i postupiti. Deklaracija se sastoji od tri dijela - preambule, analize postojećeg stanja i strategije izlaska iz krize. Preambula deklaracije je idealistična. Mada politika sama jeste vizija budućeg, boljeg, savršenijeg i idealnijeg čovjeka, društva i države u ovom dokumentu je, imajući na umu kompleksnost društvenih snaga na povijesnoj sceni kao i sami povijesni horizont odvijanja događaja, previše idealnih zahtjeva. Tu, prije svega, mislimo na dva stava deklaracije - prvi koji kaže da se SDA zalaže da budućim ustavom država bude organizirana kao moderna evropska država multietničkih regija primarno utemeljenih na ekonomskim principima, i drugi koji govori da je nužno izmijeniti Ustav Bosne i Hercegovine prije zatvaranja Ureda visokog predstavnika kako bi država mogla samostalno funkcionirati. Osobno podržavam ove stavove, ali nisam siguran da još postoje društvene snage koje ih mogu ostvariti. A neostvarljivi idealistički ciljevi lahko mogu prijeći u utopijsku maglu i postati smetnja konkretnoj politici. Ono kao u narodnoj poslovici kada tražimo rješenje, a Boga molimo da ga ne nađemo.
Preostali tekst je u analitičkom i materijalnom segmentu precizan i tu nema ljutnje. Decidno se inventira spisak neurađenih zadataka koji su proizlazili iz Dejtonskog mirovnog sporazuma s akcentom na stavu da bi potpuna provedba i samog mirovnog sporazuma stanje u Bosni i Hercegovini učinila radikalno boljim. Nabrojat ćemo najznačajnije stavke deklaracije iz ovog dijela: Ustav Bosne i Hercegovine još nije usklađen s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama jer nisu poništene diskriminatorske odredbe koje onemogućuju pripadnicima nacionalnih manjina izbor u Predsjedništvo i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, kao što nije omogućen izbor Srbima iz Federacije, a Hrvatima i Bošnjacima iz Republike Srpske u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH; nije osigurana ravnopravnost konstitutivnih naroda i ostalih građana pri zapošljavanju u državnim institucijama i javnim preduzećima; nije formiran fond za kompenzaciju imovine koju nije moguće vratiti; nisu osigurane informacije o svim nestalim osobama; nije ukinuta praksa diskriminiranja pripadnika manjinskih naroda na određenom području u domeni obrazovanja, obilježavanja kulturnih i vjerskih praznika, naziva javnih mjesta i sl. Polovina povratnika živi u jednom, a evidentirana je u drugom entitetu; sredstva za održivi povratak su još simbolična; nisu uspostavljene javne korporacije; još nisu ratificirani sporazumi o granicama sa Srbijom i Hrvatskom.
Posljednji dio deklaracije s ponuđenim rješenjima je za očekivati i najslabiji. Loptica za rješenje svih problema se prebacuje na OHR, tj. međunarodnu zajednicu, koju se implicitno sumnjiči za izbjegavanje preuzetih obaveza. Od Vijeća za implementaciju mira se očekuje da naloži domaćim vlastima da ubrzaju aktivnosti na okončanju procesa implementacije Dejtonskog sporazuma; da potakne OHR da uzme aktivno učešće u tom procesu te organizira razgovore u svrhu postizanja sporazuma. U suprotnom se prijeti mogućnošću traženja povratka ustavnog stanja od prije rata. Ovo je pucanje u prazno.
Za vikend sam bio kući. Od prijeratnog Stoca ostalo je samo isto plavo nebo i izblijedjeli natpis pored puta naselja Masline. Baš kao što je i meni sad četrdeset i nešto, a ne kao prije rata trideset godina. Prošlost je nemoguće vratiti. Konkretnija očekivanja od međunarodne zajednice su nerealna: da li stoga što je za njih Bosna i Hercegovina davno riješen problem, što su aktualni bošnjački političari izgubili status ozbiljnog partnera u toj zajednici, ili stoga što je ljubav međunarodne zajednice zadnjih godina dijelom usmjerena Banjaluci - sada nije bitno. Druga mogućnost, pored obraćanja strancima, a koja se u deklaraciji i ne spominje, jeste da se SDA povuče iz vlasti koja provodi antidejtonske aktivnosti. Za čuđenje je kako to do sada nije učinila već je na svim razinama posljednjih petnaest godina pravila koalicije s političkim snagama za koje je unaprijed znala da imaju i drugačije namjere. Je li moguće da im je draža vlast od države?