Digli se ovih dana u Republici Srpskoj, što opozicioni ekonomski mislioci, što nezavisni eksperti, kako bi ujedinjenom galamom o prodaji preduzeća "Nova Borja" iz Teslića privatnoj firmi "Interlignum" iz istog grada javnosti dokazali da se radi o "lošem potezu korumpirane vlasti, koja arči narodne pare".
"Dodiku Nobela iz ekonomije, kupi za 10, a proda za 6,3 miliona", blješte veliki naslovi s internet portala koji su se nakačili na priču Dragana Čavića u Narodnoj skupštini, koji je sa čitavim slučajem zaveslao u političke vode zbog činjenice da je vlasnik "Interlignuma" član SNSD-a, pa je, eto, sve to, kaže, naštimano po stranačkoj liniji.
Jedan stručnjak je sve to obrazložio kako je, eto, "Interlignum" u prošloj godini imao 35 miliona KM prometa, a "Nova Borja" ni dva, te tako pokušao instalirati matricu o kriminalnoj grupi koja se urotila da prvo uništi, pa onda da kupi to državno preduzeće. Glupost je stvarno vječna.
Čavić kao lider dvojca demokrata u parlamentu može i treba da vadi mast Vladi o svemu što mu politički ne sjedne na njegov stranački statut. Ali, pošteno govoreći, što se tiče ekonomije, možda bi mu bilo puno mudrije da se ponekad za jezik ugrize prije diskusije. Ops. Djelovao bi puno ozbiljnije bivši predsjednik Republike Srpske, koji je politički gledano odradio korektno taj mandat, ali kojem ekonomija stvarno nije bila jača strana.
Trebalo bi možda podsjetiti zaboravne eksperte, eto na primjer Svjetlanu Cenić, na sve privredne vratolomije koje je Čavić vrtio oko "Vitola" pa se javno posvađao s tadašnjim premijerom Draganom Mikerevićem ko je te britanske švercere nafte uveo u Rafineriju, pa im je kasnije zbog lošeg ugovora morala biti isplaćena i odšteta što nisu imali potpuni monopol da prodaju naftu koju, usput rečeno, nisu nikad ni preradili u Brodu.
Tako je funkcionisala ta špekulantska priča. Nije slučajno Cenićeva pomenuta u čitavoj priči jer je u to vrijeme bila savjetnik za ekonomiju Čaviću i teško se može povjerovati da s njim bar jednom nije skoknula do Londona na tajne pregovore s "Vitolovim" ekspertom Robertom Finčijem, koji je sva pisma adresirao na Kabinet predsjednika RS umjesto u Vladu.
Zbog toga je njemu ta Republika Srpska (Mikerević i dan-danas tvrdi da je iza svega stajao samo Čavić te da on s tim nije imao nikakve veze), dala Rafineriju džaba, bez marke, na korištenje, pa da preko nje prefakturiše nekakvu nigerijsku naftu, za koju je tadašnji ministar privrede Milan Bogićević uporno ponavljao: "Evo je, samo što nije stigla".
Valjda mu je jasnije bilo gdje je obećana nafta završila kada su ga u maju 2009. godine, zajedno sa direktorom Rafinerije Ilijom Drpom, uhapsili specijalni tužioci, koji su, kao, pokušali odmrsiti ovo špekulantsko klupko.
Između ostalog, zbog te afere pukla je 2005. godine i koalicija SDS-a i PDP-a, pa je Čavić Vladu pokušavao da skrpi sa svojim rođakom Perom Bukejlovićem i savjetnicom Svjetlanom Cenić, dajući joj resor finansija, kao kad ne zna sa svojim, zna sa narodnim novcem.
Jer, koliko se sjećam, Bukejlović i Cenićeva tada su imali registrovanu zajedničku konsultantsku firmu pokušavajući preko nje privući nekakve italijanske investitore u dobojski "Trudbenik", ili neki njegov dio, pa kad su potrošili osnivački kapital od dvije hiljade maraka, zarade nisu ni imali, Italijani nisu dolazili, zaposlilu su se zajedno u Čavićevu vladu. U njoj su ostali nepunu godinu dana jer je u međuvremenu sve otišlo u tri lijepe... tačke, blago rečeno.
Ovaj bekgraund nema za cilj da omalovaži Čavićevu opozicionu ulogu u političkom životu, u koju se sasvim pristojno uživio, kako će to vjerovatno biti protumačeno od strane internet kiborga koji vrebaju da me prikažu kao nekakvog zlog režimskog novinara, već da, između ostalog, i tim mladim anonimcima saopštim da je nekada postojao svijet bez kompjutera, blogova i foruma, a da je tada i ta vlast bila i te kako lopovska i korumpirana. A upravo oni koji danas napadaju prodaju "Borje" bili su nosioci te vlasti. I to godinama.
Kad je o "Borji" riječ, ne treba biti posebno pametan pa zaključiti da to nije ekonomska već politička odluka - prvo se preduzeće kupi u stečaju, a nakon izvjesnog vremena pokuša se spasiti prodajom.
Nije "Borja", ni desetine drugih sličnih preduzeća, propala zbog takve ekonomske logike (za neupućene i puno razvijenije zemlje Zapada protekle dvije godine obilato su se njome koristile), već zbog višegodišnjeg nemara u kojem je devastirano i ono malo privrede što nije opljačkano u ratu.
Priča o "Borji" nije priča o lopovluku već pokušaj da uspješan privrednik svoj privatni biznis proširi i na propalu državnu firmu te zaposli još par stotina radnika. Svako ekonomski pismen zna šta danas u ovakvoj mučnoj krizi znači investirati u novo radno mjesto više od šest miliona i to u firmu u kojoj, na primjer, nijedna mašina nije mlađa od dvadeset i kusur godina.
Priča o propasti "Borje", priča o aranžmanu s "Vitolom" i stotine sličnih dokazuju da je država loš gazda, bez obzira na to ko je u vlasti, te da privredu treba da nose privatni investitori, a ne stranački direktori. Drugog puta nema.
Stoga nije ni čudo što su se silni ekonomski filozofi obrušili na "Borju", kao oni brane državni interes i narodni novac, jer ne mogu da shvate da te oronule teslićke hale ne vrijede nikome ništa niti će ikada vrijediti ako se u njima ne počne nešto raditi. Da, dobro ste pročitali - raditi. Što prije to bolje.
Ovaj slučaj, preslikan na širu privrednu sliku, pokazuje da su državna preduzeća, onima kojima direktno upravlja politika, godinama služila kao korektivne socijalne ustanove u kojima se primaju radnici od izbora do izbora da bi se popravio statistički prosjek.
To je ta državotvorna logika, koja je i dovela da imamo jednu armiju nezaposlenih i drugu zaposlenih u javnim preduzećima koji ništa ne rade. Logika koja i danas velikim dijelom u tim raznim Vladinim institucijama i agencijama na privatne investitore, pogotovo domaće, gleda kao na državne neprijatelje koje svim zakonskim sredstvima treba spriječiti da na jednom uloženom milonu nešto i zarade.
Na kraju, ako treba da biram između "Vitola" i "Borje", bez razmišljanja biram "Borju". Djecu treba da učitmo da se živi od rada, a ne šverca.