Imamo posla s ljudima kojima je trgovina vijekovima u genima, jer i kad kupuju od Škota, a prodaju Jevrejima dobro zarade. Ovako su predstavnici Investicijskog fonda "Salford" opisali, doduše u neformalnom razgovoru, pregovore koje već mjesecima vode s menadžerima "Friesland Campine", želeći da naglase koliko je teško danas poslovati. Važan je svaki evro.
Pregovori bi trebalo da budu završeni do kraja aprila kada se očekuje i potpisivanje ugovora...
Početkom februara ove godine zvanično je objavljeno da će holandska kompanija preuzeti u Srbiji beogradski "Imlek" i "Mlekaru Subotica", koje su u većinskom vlasništvu "Salforda", a nakon što je potpisan Memorandum o akviziciji s ciljem da se utvrdi poslovna pozicija "Campine" u regiji sa 76 miliona potrošača, tačnije jugoistočnoj Evropi.
Vijest je u poslovnim krugovima Srbije pozitivno dočekana, a analitičari su potpuno sigurni da će dolazak svjetski renomirane kompanije donijeti pozitivne novine proizvođačima i ukupnoj mliječnoj industriji, a potrošačima stabilne cijene i veći asortiman mlijeka i mliječnih proizvoda. Svoje tvrdnje potkrepljuju informacijama o načinu poslovanja jedne od najvećih svjetskih zadruga, na 25. mjestu, koji je baziran na eliminaciji posrednika u najvećoj mogućoj mjeri tako da proizvođači i potrošači treba da imaju najveću korist. Novina je to što će proizvođači mlijeka imati i mogućnost da postanu suvlasnici u toj zadružnoj organizaciji, a otkupnu cijenu mlijeka će znati mjesec dana unaprijed.
Kako za Srbiju, vijest je veoma bitna i za nas, jer u čitavu akviziciju ulaze i "Salfordove" mljekare poput jedne od najvećih mljekara u Republici Srpskoj "Mlijekoprodukt" iz Kozarske Dubice i puno manja "East milk" iz federalnog Sarajeva. Pošto je "Mlijekoprodukt" većinu svoje proizvodnje bazirao na izvoz u Hrvatsku, vijest o dolasku "Campine" može i te kako uticati da upravo naši proizvodi iz Republike Srpske puno lakše ostanu prisutni na tržištu Evropske unije i nakon jula sljedeće godine, kada Hrvatska zvanično postaje punopravan član. Koliko je bitna ta čitava akvizicija zna skoro svaki proizvođač mlijeka u Republici Srpskoj jer plasman njegovog proizvoda ostaje poprilično siguran.
Sa druge strane, u posljednje vrijeme se sve češće u medijima otvaraju teme koje se tiču ulaska Hrvatske u Evropsku uniju sa svim svojim prednostima i manama koje taj proces može imati na tretman proizvoda iz Republike Srpske i Federacije BiH. Što se tiče proizvodnje mlijeka, resursa u koji je posljednih godina dosta ulagano u Republici Srpskoj, taj proces može imati puno više koristi, prvenstveno jer Hrvatska gubi status koji ima zagarantovan s CEFTA, a kako su mliječni proizvodi prvenstveno "Dukata" i "Vindije" bukvalno preplavili ovdašnje tržište, očekivati je kada im se počnu naplaćivati sve one budžetske dažbine, prevalmani, da će biti značajno skuplji u odnosu na domaće proizvode.
Da je danas pameti u onim bh. agencijama, pa da odmah sutra budu izjednačene samo cijene veterinarskih pregleda na granici, jer se u Hrvatskoj našim proizvođačima taj pregled naplaćuje 400 KM, a u BiH hrvatskim deset puta manje, do kraja godine bi se u budžet slilo više od 15 miliona KM. Kako još te pameti nema, može se samo optimistično pretpostaviti da bi značajan dio današnje prodaje hrvatskih proizvoda već sljedeće godine mogli da preuzmu ovdašnji proizvođači, jer iscrpljeni krizom građani u trgovinama važu cijene na drugu decimalu. Važna je svaka marka.
Ova dva primjera iz biznisa s mlijekom pokazuju kakav je odnos u realnoj privredi, tamo gdje se zarađuje i od čega se živi. Koliko je bitna svaka odluka, procjena, koliko je potrebno pratiti procese u okruženju, da im se što prije prilagodiš, vremena nema puno, jer se na kraju ispod podvučene crte vidi koliko je ostalo. Maraka ili evra, nebitno. I to ne samo kod nas već i u okruženju, Evropi. Mljekarstvo u Republici Srpskoj i Federaciji je još koliko-toliko isplativa djelatnost, dok je u drugim privrednim granama situacija znatno teža, nepredvidiva, bez značajnih izgleda za neke veće investicije. Ukratko, malo se radi pa se teško i živi.
E sad. Već sedmicama ispred zgrade zajedničkih bh. institucija u Sarajevu protestuju bivši pripadnici Oružanih snaga jer im vlasti mjesecima ne isplaćuju penziju. I tu ništa ne bi bilo čudno da se ne radi o ljudima u punoj životnoj snazi, u četrdesetima. E upravo takvima je neko nekada, iz političkih ili bilo kojih razloga, obećao da će nakon 10-15 godina provedenih uglavnom u besposličarenju po kasarnama dobiti dobre državne penzije. I nisu ti ljudi krivi već vlast i stranke koje su to sve ozakonile i od njih napravile veliki problem. Niti oni sad hoće šta drugo da rade jer se pozivaju na zakon, a vlast sa druge strane nema novca.
Početkom ove sedmice rasplamsao se sukob između dvije vodeće stranke iz Sarajeva SDP-a i SDA upravo zbog novca i to onog kojeg bi trebalo nekako naći i ugurati u budžet. Onaj vječiti zamjenik ministra finansija Fuad Kasumović, koji već godinama priča o finansijskom separatizmu iz Banjaluke, optužio je Zlatka Lagumdžiju da je navodno fotelju ministra inostranih poslova platio pristajanjem na okvirni budžet, koji je, po njegovom mišljenju, eto, skrojen u Kabinetu Milorada Dodika. SDA Sulejmana Tihića, između ostalog, i zbog toga već sedmicama ne želi da glasa za dogovoreni budžet od 950 miliona KM, plus spoljašnji dug, jer im je valjda neshvatljivo da su budžeti entiteta veći. Sve je to, kažu, politička igranka koja će oslabiti državu.
I tako ukrug i tako godinama se natežu i prepucavaju stranke u Savjetu ministara u vezi s budžetom i novcem, kojeg je svakim danom sve manje, a njihovi prohtjevi sve veći. Niko iz te zajedničke institucije da bar upita ljude koji se bave realnom privredom, proizvodnjom, one koji još nešto naprave, proizvedu i prodaju, mogu li i kako posljednjih mjeseci zaraditi.
Ne interesuju njih ni dolazak "Campine" niti ulazak Hrvatske u Evropsku uniju niti cijena mlijeka ili veterinarskog pregleda na granici, već samo kako da se što duže zadrže na državnoj sisi.