Iz ovdašnje je perspektive Džulijan Asanž gotovo neodgonetljiv fenomen, enigma umotana u tajnu i zapakovana u misteriju.
Ne zato što nismo navikli da pojedinci i države koje se zamere Amerikancima loše prolaze u današnjem svetu. Naprotiv: to nam je jasno, na to smo navikli, to smo iskusili na sopstvenoj koži (a da nikad do kraja nismo razumeli ni zašto su nas uzeli na zub, budući da njihovoj nacionalnoj bezbednosti, dobrobiti i blagostanju nikada nikakvo zlo nismo naneli).
Oni među nama koji veruju da su Amerikanci globalni zlikovci čija je navodna borba za ljudska prava obična laž i prevara, zbunjuje to što je Asanžov Vikiliks tako planetarno uspešan. Politički instinkt ovde mnogima kazuje da ni Slobodan Milošević ne bi bio tako uspešan da nije bio "američki čovek": taj mit je, za divno čudo, uspešno preživeo i Miloševićevu smrt u Hagu. A postoje dokazi da je Pentagon smatrao Vikiliks ozbiljnom "pretnjom oružanim snagama Sjedinjenih Država", barem dve godine pre nego što je Džulijan Asanž objavio stotine hiljada poverljivih američkih diplomatskih depeša i postao globalna senzacija. Objavljen je i dokument u kojem Pentagon još 2008. planira da uništi poverenje u Vikiliks i kredibilitet tada male, širem svetu još nepoznate organizacije.
Oni koji, pak, veruju u dobre namere i visoke profesionalne i etičke standarde naših "zapadnih prijatelja", krajnje su sumnjičavi prema Asanžu. Da je takav kakav kaže da jeste, da je prijatelj istine i slobode, valjda bi otkrivao tajne režima sličnih Miloševićevom, a ne najrazvijenijih i najdemokratskijih država sveta, misle oni. Pre bi bio prijatelj "našeg" Karla Bilta nego što bi od njega tražio utočište u Ekvadoru...
Prva škola mišljenja Asanža je dočekala krajnje skeptično, a otkravila se tek kada se ispostavilo da se u depešama koje je objavio može naći korisnog štofa za upotrebu protiv one vlasti u Srbiji koja je poslednju deceniju bila u ljubavi sa američkom ambasadom u Beogradu. Svejedno, sumnje da je posredi neka teško razumljiva, ali utoliko razornija CIA ili Hilari Klinton prevara, pojavile su se i u komentarima konzervativnih kolumnista u mejnstrim medijima, poput "Novosti" i "Politike."
S druge strane, prozapadni novinari i analitičari su se u startu izblamirali ignorisanjem depeša, koje su pravdali razočarenjem što u njima, tobož, nema ničega što naši eksperti već nisu znali. Samo su se retki, istina, otvoreno upustili u blaćenje Asanža. Tako ga je jedan kolumnista "Politike" proglasio za "australijskog psihopatu" i "podlaca", dok se osnivač lista "Danas" posredno obračunavao sa Asanžom tako što se rugao njegovim ovdašnjim poštovaocima. Ni jedan ni drugi autor nije uspeo da uz svoje nepovoljne stavove objavi i tačne činjenice. Momčilo Đorđević se u "Politici" bavio šarlatanskom psihoanalizom i na daljinu postavljao psihijatrijske dijagnoze, iznoseći kao nepobitne činjenice tvrdnje kakvih nije bilo ni u sumnjama švedskih tužitelja, ni u iskazima žrtava navodnih Asanžovih silovanja ("podvaljivao ženama sa kojim je odlazio u krevet, prethodno odsecajući vrh svojih prezervativa"). Rade Cvetićanin je u "Danasu" lažno predstavio stav Danijela Elsberga, najčuvenijeg "duvača u pištaljku" svih vremena, koji je "Njujork tajmsu" pre 40 dostavio čuvene Pentagonske spise o ratu u Vijetnamu. Ne samo što sada već vremešni Elsberg nije "odbio da ima veze sa Asanžom", kako je Cvetićanin tvrdio, već je i danas među njegovim najvatrenijim pristalicama. Pre nekoliko dana Elsberg je dao eksplozivan televizijski intervju u kojem je kritikovao predsednika Obamu što nije zaustavio torturu nad zatvorenicima, što je pokrenuo čak šest krivičnih istraga protiv "duvača u pištaljku" u svojoj administraciji, dakle dvostruko više nego svi predsednici pre njega (Elsberg je bio prvi insajder protiv kog je pokrenut sudski postupak), i optužio je Šveđane da, zajedno sa Vašingtonom, planiraju kako da Asanža, pod lažnom optužbom za silovanje, na dugi niz godina smeste u zatvor zbog odavanja američkih tajni.
Oni koji, pak, veruju u dobre namere i visoke profesionalne i etičke standarde naših "zapadnih prijatelja", krajnje su sumnjičavi prema Asanžu. Da je takav kakav kaže da jeste, da je prijatelj istine i slobode, valjda bi otkrivao tajne režima sličnih Miloševićevom, a ne najrazvijenijih i najdemokratskijih država sveta, misle oni. Pre bi bio prijatelj "našeg" Karla Bilta nego što bi od njega tražio utočište u Ekvadoru...
No Asanž ne stavlja srpski "komentarijat" samo pred ideološku dilemu. Kako da ovdašnja javnost svari informaciju da ni Švedska ni Velika Britanija neće da daju garancije Asanžu da ga neće izručiti Americi ukoliko ode u Švedsku da odgovori na pitanja tužioca? Protiv Asanža, naime, nigde, ni u Švedskoj ni u Velikoj Britaniji, ne postoji nikakva optužnica, već tužilaštvo nordijske zemlje samo traži da razgovara sa njim o elementima "seksualnog nasilja", koje je, navodno, počinio nad dve žene nakon što je sa njima u njihovim stanovima prvo imao konsenzualni seks (nekorišćenjem ispravnog kondoma i netraženjem eksplicitnog pristanka na seksualni čin neposredno po buđenju, odnosno tokom sna), da bi naknadno odlučilo da li će da ga tereti za bilo šta. Asanž traži da ga švedska tužiteljka ispita u Londonu, što nije protivno švedskim propisima, a nudi i da putuje u Švedsku pod uslovom da dobije garancije da neće biti izručen Vašingtonu. Šveđani i Britanci odbijaju čak i da razgovaraju sa njegovim advokatima o ovoj ponudi, što je u slučaju sumnje na takvo krivično delo krajnje neuobičajeno. Treba se podsetiti da sudovi za ratne zločine, poput Haškog, rutinski pristaju da ispituju svedoke o najtežim ratnim zločinima putem video-linka. Uostalom, zar se nešto slično nije već događalo kod nas? Zar Slobodan Milošević, u noći kada je hapšen, nije tražio garancije da neće biti poslan u Hag? Zar nije pristao da ga privedu samo da pred srpskim pravosuđem odgovara na optužbe zbog korupcije? Zar Čedomir Jovanović nije izdejstvovao Miloševićev pristanak da pođe u Centralni zatvor u Beogradu tek kada mu je na papiru dao garancije najviših srpskih rukovodilaca da ga ne hapse po nalogu Haškog tribunala i da neće biti izručen sudu neke druge zemlje? Svejedno je posle strpan u helikopter, a zatim i u avion za Hag. Je li nekom posle ispostavljen javni račun za igranje sa autoritetom države? Teško. Iz ovdašnje je vizure i važećih pravila političkog ponašanja sve u vezi sa Asanžom nejasno. I šta bi koštalo švedsku ili britansku vlast da ga prevare i daju mu garancije koje neće poštovati i kakvo mu se to seksualno delo zapravo stavlja na teret i kako to da Ekvador brani slobodu štampe od Sjedinjenih Država... Ali je najneobičnija pojava ipak sam Asanž. Čak je i neverovatna britanska pretnja da će da napadne suverenu teritoriju druge zemlje usred Londona, kako bi se dočepala čoveka koji još ni za šta nije ni optužen, ali za kojim svejedno postoji crvena Interpolova poternica, manje neverovatna od tvrdoglave, smele upornosti Džulijana Asanža da se, skoro potpuno sam, usprotivi najvećoj sili sveta, u ime odbrane prava građana da znaju šta njihove vlade čine, u njihovo ime, a iza njihovih leđa.