Knjigu nađem sasvim slučajno na policama u biblioteci. Sjećam se još iz djetinjstva knjiga jednakog dizajna i različitih debljina: Bijelih korica, čvrsto uvezanih i naslova u boji. Plavo i zeleno u crnom pravougaoniku nagovještaj mistike i neodgonetnutog. Da zainteresuje čitaoca, valjda.
Serijal se zvao Savremeni jugoslovenski romani, a štampala ih je prošlovjekovna sarajevska `Svjetlost`. Podsjeti me na vrijeme raspada socijalizma i nastajanja novog doba, koje nije trebalo da dođe. Ili je trebalo da dođe mnogo ranije. Podsjeti me na tinejdžere u nekom zalutalom vremenu početkom devedesetih, koji smo tada bili. U svakoj iole `pismenijoj` porodici nestalog poretka i vremena, moglo se pronaći na policama nekoliko primjeraka ovakvih knjiga jednakog izgleda. Tek oni, koji se malo interesuju za debljinu, a nešto više za stvarni sadržaj ovih knjiga, znali su čak i ko je pisao savremene jugoslovenske romane osamdesetih godina prošlog vijeka.
Ne znam još kako se knjiga zove, ni ko je napisao, a već je izazvala određene emocije.
Još u biblioteci počinjem da čitam. Interesuje me šta pišu savremeni jugoslovenski pisci u knjigama pisanim prije četvrt vijeka.
`A šta si ti mislio?! Kud bi nas odvelo kad bi, poput tebe, svako na svoju ruku... Poslušnost, naravno! Boga mu, Đorda, obrazovan si čovjek, zar si ikada na svojoj Romaniji vidio stado ovaca bez ovna predvodnika?!`
`Ne smeta mi predvodnik, ni to što je na čelu, ali mi skupo životima plaćamo kad je on ovan. Samo da mi je znati ko nam ga nametnu!`
Prepiru se mali činovnici nekadašnje vojne vlasti oko ovna predvodnika. U čemu je kvaka? Šta se to promijenilo u odnosu na danas? Ovan je sigurno drugi, ali tema prepirke nije. Ok, nema ni partizana više, a i Drugi svjetski rat je, kažu, završen. Ali i dalje postoje i `naši` i `njihovi`. Nas su tada učili u školi da `naši` govore `naški` jezik, a da nas `njihovi` ne razumiju dok pričamo. Možda mi nismo razumjeli, ali izgleda da je neko pogriješio. Očigledno je postojalo nekoliko `naših` i još toliko`njihovih`. Očigledno su nam se i ovnovi namnožili. Sve češće pomišljam da smo bili loši đaci, uprkos dobrim ocjenama. Potpuno smo pogrešno naučili.
Knjiga `Noć bez utjehe` Jovana Lubardića je priča o kazni i posljedicama prošlog vremena na sadašnjem prostoru. O sujeti pojedinca, o neprestanoj borbi za vlast i potrebi da se mali i nemoćan, a smiješno goropadan i kočoperan, čovječuljak dokaže i umili vlasti. Nažalost, najsmješniji u svojoj manjini je sam ovan predvodnik. Poslušnost, razboritost, odanost i vječita sumnja u druga bližnjega su najčasnije odlike nekada brata i druga. Vjerovatno je i ostala navika kod nas da više gledamo u komšijsko dvorište nego u svoje. Jer, nikada ti ne znaš šta komšija radi. Uvijek je bolje dva puta pogledati.
Očigledno su se vremena promijenila. `Ne valja, Andrija, što se toliko baviš... Nema strašnije narodne kletve od one 'Dabogda se sobom zabavio!' To znaš?`