Projekt izgradnje javnog bosanskohercegovačkog radio-televizijskog sistema godinama je u krizi i to nije nikakva tajna. Jučerašnji ishod sastanka Upravnog odbora Bosansko-hercegovačke radio-televizije (BHRT) bio je i očekivan.
Da podsjetimo, zaključeno je da se ide s konkursom za izbor novog direktora, a što znači da se kriza produlji i produbi. Odnosno, da se ništa bitno ne riješi, budući da je preostalo zasjedanje Doma naroda državnog parlamenta, koji sve ranije odluke može dovesti u pitanje. Teško je i nabrojati razloge zašto se došlo u ovakvu situaciju. Jedino nam u konačnici preostaje tragati za uzrocima nesporazuma, sporova, jednostranih zahtjeva, neostvarivih rješenja i onda kad se unaprijed sa sigurnošću može znati da ni oko toga ne bi bilo suglasnosti. Dok se to ne desi ostaje nam zapaljiva dnevnopolitička retorika uobičajena za sva sporna pitanja na relaciji Sarajevo - Banjaluka.
Od svih mogućih uzročnika spora oko državne televizije ovoga puta ćemo navesti samo dva. Prvi se tiče naših percepcija televizije i simboličkog kapitala koji joj dodjeljujemo, dok se drugi odnosi na karakter samog medijskog pitanja u našoj aktualnoj političkoj kulturni. Kada govorimo o sporovima vezanim za BHRT tada u pravilu mislimo samo na televiziju. To da državni radio godinama izuzetno profesionalno i uspješno funkcionira, da je to visoko kvalitetan i slušan radio, da ima legitiman i stabilan menadžment, da njegovo djelovanje ne opterećuju nikakvi nacionalni i politički problemi, da se za taj dio javnog sistema ne vežu finansijske dubioze, da taj radio osvaja brojne nagrade i dobiva zaslužna domaća i regionalna priznanja, da su njegovi novinari srpske, hrvatske i bošnjačke nacionalnosti s cijelog prostora Bosne i Hercegovine, te da ujednačeno pokrivaju državnu teritoriju, nikoga kao da ne interesira. Ovaj primjer mogućnosti zajedničkog profesionalnog informativnog javnog servisa građana se prešućuje. Sva pažnja je krajnje nekulturno fokusirana na televiziju.
Šta je uzrok toj fascinaciji televizijom? Za takav odnos je moguće navesti najmanje dva razloga. Prvi je u razumijevanju televizije kao sredstva i simbola moći. Novonastele nacionalne postkomunističke elite televiziji pridaju magičnu moć. One vrše apsolutnu redukciju i instrumentalizaciju ovog medija na golo sredstvo održavanja vlastite pozicije. Ništa ih ne interesira osim vlastitog slikanja, prikazivanja i reklamiranja, a zarad puke vlasti. Biti na televiziji za njih znači biti živ, biti na vlasti, biti u poziciji, biti u vremenu, biti u istini... Onda kada niste na televiziji vi politički, tj. statusno i finansijski, jednostavno više ne postojite. Ako vas nema na televiziji vi ste niko i ništa. Vaše pojavljivanje na televiziji prati rodbina, najčešće komšije, ljudi iz rodnog kraja, sutradan vas pozdravljaju u dućanu, smješkaju vam se prolaznici, tapšu vas portiri, politiku s vama komentiraju taksisti - vi ste jednostavno faca, uspješan čovjek. Pripadnici novih finansijskih i političkih elita svoje stasavanje i održavanje na vlasti umnogome duguju ovom mediju te je to razlog zašto se na njega fokusiraju. Imati televiziju pod vlastitom kontrolom, pa makar i općinsku, postalo je statusni simbol moći. Stoga su mnoge bosanskohercegovačke općine i kantoni Federacije BiH iskoristili mogućnosti osnivanja javnih televizijskih stanica. Njima u principu ne fali novca. Uslov neometanog funkcioniranja je odanost čelnicima vlasti.
Kao drugi mogući razlog aktualne očaranosti televizijom naših političara možemo navesti pridavanje tom mediju izuzetnog simboličkog kapitala. Televizija je od prvih dana demokratske tranzicije našeg društva postala politička i nacionalna stvar. Moglo bi se čak reći nacionalna stvar broj jedan. I upravo je tada sve počelo. Tu se u tim početnim danima naše demokratije i nalazi sjeme današnjih neriješenih problema vezanih za državnu televiziju. O statusu televizije se politički razgovaralo na najvišem nivou. Jedne me je prilike zapalo da budem član pregovaračkog tima Stranke demokratske akcije (SDA) u razgovoru s vodstvo tadašnje Televizije Republike Bosne i Hercegovine. Razgovor je upriličen u kabinetu tadašnjeg predsjednika republičke vlade, a delegaciju SDA je predvodio sam Izetbegović. Pričalo se o svemu - o naciji, državi, pravima, politici, ravnoprvnosti - samo ne o televiziji kao mediju. Na kraju sam se i sam javio i progovorio nešto o, po meni, stvarnom razlogu sastanka - reformi jednopartijske komunističke televizije u demokratski servis građana i naroda - i promašio glavnu temu razgovora, a koja bi se mogla formulirati kao određivanje našeg udjela u televiziji. Šta tu nama pripada, šta je naše tu, od početka su se u ime nacija pitale nacionalne stranke i taj duh djelidbe od početka devedesetih godina možemo kontinuirano pratiti u svim raspravama vezanim za ovaj državni medij. Televizija je od starta definirana kao nacionalno i političko, a ne kao profesionalno komunikacijsko pitanje u službi građana, naroda i države.
Rješenje koje bi bilo deetnicizirano fokusiranjem na građanina, a koje smo uz pomoć stranaca dobili prije nekoliko godina u formi Javnog servisa, zbog tog duha djelidbe do danas nije postalo nama svima u jednakoj mjeri svojstveno. Tvorci tog sistema kao da su digli ruke od njega, i to je ono najgore što se moglo dogoditi. Izlaz iz postojeće situacije može biti najmanje dvojak. Jedno rješenje je u prostom otaljavanju stvari ovakvih kakve jesu u okviru postojećeg koncepta televizije, a što bi značilo ne privođenje krize oko menadžmenta skorom kraju, bar do novih izbora. Drugo rješenje je u iznalaženju nekog sasvim novog konceptualnog pristupa cijelom pitanju ustroja medija na državnoj razini. Pri tome možemo imati dvije iskustvene stvari na umu. Uspostava posebnih nacionalnih redakcija, kanala u okviru jedne javne televizije ne bi bilo kraj naše države kao što ni očuvanje države ne znači uspostavu i funkcioniranje postojećeg informacijskog sistema. Ovu državu televizija ne može ni spasiti niti uništiti, te svemu treba prići relaksiranije i s razumom.