Da li je predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti Vladimir Kostić slučajno pustio duha iz boce izjavom da "ni de facto, ni de jure, Srbija nije na Kosovu i da to narodu treba reći"?
Sudeći po razvoju događaja poslednjih nekoliko dana jeste, ali ne samo da je aktuelizovao tzv. kosovsko pitanje, već je nametnuo i nove teme, odnosno stare, ali otvorene na drugi način.
Neuvijena formulacija koju je prvi čovek SANU u nedelju izjutra izrekao u intervjuu Radio Beogradu uzburkala je kasno tog dana duhove, a prvi je reagovao predsednik Srbije Tomislav Nikolić, stavljajući pri tome i upit može li profesor Kostić posle onoga "što je lupio i ostao živ" ostati na čelu SANU? Potom su se teške reči ređale brzinom požara, a priča je ubrzo dobila dva toka. Prvi je sadržan u sintagmi "nacionalni interesi", odnosno njihovom ugrožavanju, u drugi u preispitivanju prava na slobodu izražavanja.
Epilog višednevne drame dva dana kasnije sažet je u sedam tačaka zaključaka, sročenih posle sastanka na vrhu upriličenog kod predsednika Srbije. Vrh su u ime države činili predsednik Nikolić, premijer Aleksandar Vučić, predsednica Skupštine Maja Gojković, potpredsednik Vlade i ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, ministri Nebojša Stefanović, Bratislav Gašić i Nikola Selaković i direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju Marko Đurić; delegaciju Srpske pravoslavne crkve predvodio je patrijarh Irinej, a delegaciju SANU Vladimir Kostić.
Kako je saopšteno iz Predsedništva posle višesatnog sastanka, dogovorena je "akciona sabornost i jedinstvo u sprovođenju politike oko koje su se saglasili najviši državni organi, Srpska pravoslavna crkva i SANU".
Skup se saglasio da je za Srbiju neprihvatljivo članstvo Kosova u UNESCO-u, da Srbija nikada neće priznati nezavisnost Kosova, da će jačati specijalne veze s Republikom Srpskom, aktitvno učestvovati u procesima u regionu i nastaviti evropske integracije. Ništa ni novo ni sporno ni iz ugla učesnika ni iz ugla javnosti, pa moglo bi se reći ni iz ugla korpusa koji se zove međunarodna zajednica. Naravno, tu ima nesaglasja, što je logično jer su pitanja zaista ozbiljna i dalekosežna. Ali...
Dakle, gde je "ali"? Prvo je u povodu za sam sastanak, a povod je upravo izjava akademika Kostića, koja je, praktično, sablaznila sve ostale učesnike visokog skupa. Drugo "ali", ali ne drugo po važnosti, jeste otkud to sveto trojstvo - vlast, crkva, Akademija - na mestu gde se donose važne odluke? Da li je to početak akcione sabornosti, ma šta ona značila? A zaista ne bi bilo loše da neko od političara ili akademika objasni suštinu i akcije i sabornosti. Iz više razloga, ali pre svega da usijane glave ne pomisle kako je to poziv na treći srpski ustanak.
Jer, ako jedna izjava, makar "nepatriotska" ili sumnjiva (glede zdravlja akademika, kako se maltene sugeriše), može da izazove takvu poplavu besa, šta se može dogoditi ako danas ili za dve sedmice Kosovo zaista postane član UNESCO-a? Što, inače, iz sata u sat postaje sve manje neizvesno. O tome se mora misliti, jer kad prva baklja izgori može biti kasno. Ili, kako kaže Marfi, kad jednom pustiš crve iz konzerve nikada ih ne možeš sve vratiti nazad. A s ljudima je, naravno, još teže, posebno kada su emocije duboke i kada se dodatno stimulišu.
Na drugom tasu akademikove izjave jeste upravo pravo na to - na jasno izrečen javni stav. U pismu podrške koji je pokrenuo nevladin sektor, a već potpisalo mnoštvo javnih ličnosti, među kojima se mnogima teško može osporiti rodoljublje, navodi se: "Pravo je svakoga da iznese svoj stav o Kosovu, kao i o bilo kojoj drugoj temi. To pravo ne može i ne sme biti uskraćeno pozivanjem na ono što pojedinci ili vlast proglase za nacionalne interese. Niko nema monopol nad temama koje su važne za sve građane Srbije. Vreme je da se sve teme otvore i da se o njima vodi javna i demokratska debata. Reči kao što su izdajnik, neprijatelj ili strani plaćenik treba definitivno da odu u istoriju. One nisu primerene demokratskoj kulturi niti kulturi dijaloga koja pokušava da se razvije u Srbiji."
Šesta tačka pominjanih zaključaka samita u Predsedništvu kaže da su se "svi prisutni saglasili da je potrebno da u društvu vlada otvoren, kontinuiran dijalog o ključnim nacionalnim pitanjima, da ne postoje tabu teme i da je postojanje različitosti dokaz srpske tolerantnosti, srpske otvorenosti i srpske snage". To pokazuje da je nešto od pisma možda stiglo i do te visoke adrese. Pitanje je samo koliko je ovaj zaključak zaista odraz razgovora, odnosno istinskog dijaloga i dogovora postignutog iza zatvorenih vrata, pošto je očito da se na dosadašnje javne razgovore teško može primeniti. Doduše, i taj famozni dogovor malo znači pošto se kultura dijaloga neguje, tolerancija razvija, a ne usađuje saopštenjima. Stoga je dobro da učesnici samita pročitaju i naredni stav pisma podrške: "Pozivamo sve institucije i nosioce vlasti u Srbiji da omoguće otvaranje dijaloga o temama koje polarizuju javnost, uključujući i pitanje statusa Kosova i definisanja granica Srbije. To podrazumeva i uzdržavanje od teških reči i nametanja sopstvenih uverenja ili ideja kao ekskluzivnih i jedino ispravnih. Akademik Vladimir Kostić već je svojim javnim istupom u velikoj meri doprineo izgradnji kulture dijaloga i premeštanju teških tema iz zatvorenih, monopolističkih krugova u javni život, kako je jedino primereno demokratskom društvenom uređenju. Svaka odmazda i pritisak na njega zbog izgovorene reči značila bi drastičan korak unazad i ozbiljno bi naštetila razvoju države i društva."
E, sad, komentara, sem na društvenim mrežama, posle zaključaka iz Predsedništva praktično nema. Možda je to prvi signal akcione sabornosti, možda signal da se zapravo ništa nije promenilo zaista, možda zatišje pred buru. Odgovor u ovom trenutku nije moguće dati, a predviđanja su takođe na klimavim nogama, pa nije loše podsetiti se na reči Jovana Cvijića, u čiji patriotizam se danas, valjda, ne sumnja: "Vama je jasno da ja mislim na istinski patriotizam, ne na patriotske fraze koje se po navici u svakoj prilici izgovaraju, ne na patriotizam brbljanja, ne na patriotizam kao stvar mode, naposletku ne na patriotizam koji je nešto zasebno i odvojeno od ostalog života pojedinih ličnosti i naroda. Sasvim drukčiji patriotizam mora da obuzme naš narod." (O nacionalnom radu, 1907).