Ako se prate javni nastupi naših političara, onda se uglavnom zapaža nadmenost, uobrazlija, netrpeljivost, a nisu rijetki slučajevi arogancije.
Pa onda ispada da su svi naši političari po jednom kalupu, mada, naravno, ima ih različitih. Često prevagnu oni koji su samosvojni, kojima je glavni interes u politici sopstveni angažman, a za opšte društvene pojave malo se brinu. Zato imamo situaciju da ogroman broj preduzeća propada, nisu u stanju da pomognu kako bi radnici, bar u nekim firmama, zadržali svoje radno mjesto. Sve se prebacuje na drugoga, bilo da se radi o drugom narodu, drugom ministarstvu, drugoj opštini ili drugom zakonu. Najčešće se greške prebacuju na drugoga.
Gdje bi nam bio kraj kada bi svi političari bili takvi, međutim zaista je teško pronaći nekoga odgovornog, poduzetnog. Takvo stanje je i u regionu, među svim državicama što su stasale, njihovi vodeći ljudi često pokazuju svoj animozitet prema susjedima. U tom smislu dobro je došao protekli rat, imaju se na šta oslanjati kada pokazuju svoj patriotizam. Ti drugi, tamo preko granice, nemaju pravo, samo smo se mi borili u prošlom ratu za istinu, dok su naši susjedi gledali samo da nam podvale.
Takva situacija mogla bi da ostane vječno, jedino da sam život ne čini neke pomake, preko rođačkih i prijateljskih veza. Zašto da pružam ruku onome u drugoj državi, misli naš političar, naravno kao i susjedi, kada o meni ne misli ništa dobro? Uostalom, zašto bih ja prvi krenuo u dijalog? I tako vrijeme teče do drugog međunarodnog nesporazuma.
A onda tu napetost prekine novi predsjednik Hrvatske Ivo Josipović. Kreće u dogovore sa susjedima. Nisu svi s tim oduševljeni, mada je nekima pao kamen sa srca što ne moraju oni biti polaznici. Ivo Josipović je u posljednjih sto dana dva puta obišao Bosnu i Hercegovinu, a toliko mjesta u našoj zemlji nije posjetio ni Haris Silajdžić. Obišao je Ivo i stradala područja sa stanovnicima Hrvatima, Bošnjacima i Srbima, a u neka od njih nijedan naš političar nikada nije ni navratio. Njegovi susreti s Borisom Tadićem čine na Balkanu jednu dobru sponu, a očigledno je da i srpskom predsjedniku to konvenira. I u svim tim susretima Ivo Josipović je ispoljavao duh svoje tolerancije.
Koji je to čovjek važan na Balkanu na mjesta ratne tragedije u BiH sastavio trojicu vjerskih poglavara, muslimanske, pravoslavne i katoličke vjere? Ovdje je važno istaći da se Ivo od početka svoje predsjedničke kampanje iskazivao kao agnostik. Dakle, čovjek koji ne pripada dominirajućim vjerama u nas okupio vjerske čelnike tri naše konfesije. Nije li to prvorazredna uloga jednog iskusnog tolerantnog čovjeka?
Posebno je zanimljiva činjenica što je Ivo Josipović premoćno pobijedio za predsjednika Hrvatske, a poznato je bilo da dolazi iz SDP-a, dakle ljevičarske stranke, među birače koji su premoćno pripadnici HDZ-a, dakle jedne uglavnom ruralne stranke, koja se uz to 90 procenata izjašnjava kao katolici. Postavši predsjednik prekinuo je sve veze sa svojom strankom, kako mu hrvatski zakon to nalaže. Usporedbe radi, tri naša člana predsjedništva čvrsto se drže svojih partija, SZBiH, SNSD i SDP.
Ovaj čovjek ima još jedan kvalitet: ma koliko bio tolerantan, čvrsto se drži svojih principa. Dok je još bio u Saboru, gotovo je jedini od ezdepeovaca glasao protiv sporazuma sa Slovencima, ma koliko to izgledalo čudno. Ali ono što je za mene veoma važno jeste da je on kompozitor ozbiljne muzike, dok mnogima to ne mora ništa da znači. Meni se čini da jedan umjetnik, koji je svojim djelom okrenut publici, takođe će biti i s ostalim svojim aktivnostima privržen slušaocima, nastojaće da ih svakako zadovolji.
Po ovome što sam kazao, opisao sam idealnog čovjeka, mada Ivo Josipović svakako takav nije. I sam govori o svojim greškama, a da nešto neće valjati što bude uradio, sasvim je izvjesno. Zbog toga prema njegovim greškama treba biti tolerantan, kao i što je on sam prema tuđima. A da bi bilo dobro da je što više naših političara slično Ivi Josipoviću. Nesporno je da bi bilo dobro.
Ali, mi imamo one koji traže dlaku u jajetu onima što međusobno razgovaraju u Istanbulu, kao što to čini Radmanović, a da se ne govori o aroganciji prema svemu što je srpsko, kako nam Haris Silajdžić već desetine godina neskriveno pokazuje. Kada bi u medijima, posebno elektronskim, iskazivali malo više dobre volje, što bi od Milorada Dodika napravilo drugačijeg i boljeg političara, a od Sulejmana Tihića još odlučnijeg u propagiranju razumijevanja sa predstavnicima drugih, bilo bi sve mnogo bolje. A ne treba puno. I ne košta puno naroda.