Odavno se svijet dijeli na klase, a najčešće na bogate i siromašne. Govore naučnici da danas osam posto svjetskog stanovništva raspolaže sa 80 procenata svjetskog bogatstva. I tu se ništa ne može učiniti, bogati gospodare, a sirotinja preživljava.
Govori se i o staležima, višim, srednjim i nižim, akcentirajući da se sve više onaj srednji dio u razvijenijim zemljama gubi. Ostaje se bez srednjeg staleža, koji je supstrat svakog društva. Poznato je u nekim zemljama, kao što je slučaj sa Indijom, da se ljudi dijele na kaste sa strogo odijeljenim granicama, gdje je miješanje između njih bilo samo izuzetak. Svaka kasta je čuvala svoj položaj i svoje privilegije.
U našoj zemlji ima od svega po nešto. Bogatuni, ratni profiteri, izdvajaju se kao posebna grupacija, mada su oni tek u formiranju svog klasnog položaja. I kod nas je srednja klasa gotovo nepostojeća, a nezaposlenost je učinila da je sirotinja veoma brojna. No i pored nacionalne podijeljenosti, koja je evidentna na svakom koraku, izdvaja se jedna nevidljiva grupacija, koja se duboko u sebi protivi tim nacionalnim euforijama. Ti ljudi su neupadljivi, šutljivi, pa se čini da ih nema ili ima malo.
Oni koji se bore za svoja nacionalna prava veoma su bučni, voljni su svakog trenutka izaći na proteste, stalno ističući kako je njihova nacionalna grupacija obespravljena. Ali ako su sve tri nacije obespravljene, onda nije nijedna. No, ostavimo ih da štite svoje vitalne nacionalne interese, za koje se po Ustavu može proglasiti bilo šta. Pozabavimo se malo onim uklonjenim u stranu, čiji se glas sporadično čuje, koji se groze svih tih nacionalnih euforija.
Po svom iskustvu znam da je dostatan broj ljudi zasićen pričom o nacionalnom. Među njima je veliki broj onih koji su svjesni svoje nacionalne pripadnosti, ali se groze uzavrele nacionalne krvi, koja je dovela do minulog rata. Takvi ljudi svoju nacionalnost ne nose na barjaku, rijetko o njoj i govore. Tu pripadaju i oni koji su iz neke manjinske nacionalnosti, kao i većina polutana, iz miješanih brakova. Svi ovi ljudi gledaju šta se dešava, duboko su ogorčeni na tu posvemašnju nacionalnu podijeljenost, ali su nemoćni da nešto promijene, pa tako i bezvoljni.
To je klasa ljudi koja ničim nije zvanično povezana, oni se sastaju po kafanama, po kućama, pa čak i na radnim mjestima, gdje jedni drugima govore da je ova zemlja duboko ugrožena od svih nacionalnih veličina, nacionalnih stranaka i nacionalno zagrižene mase. Gotovo bez izuzetka u ovu šutljivu masu spadaju stanovnici grada, koji su naučili da u njihovu okruženju obitavaju ljudi različitih nacija i različitih svetonazora. Drugo i drugačije nije im nimalo strano. Osim toga to su po pravilu obrazovaniji ljudi, mada njihova obrazovanost ne mora biti školskog i akademskog tipa, nego su naučili u ophođenju s različitim ljudima na toleranciju i razumijevanje.
Naspram ovoj klasi zaista obespravljenih, jer je kod nas nacionalno opredjeljenje svetinja za bilo kakav društveni život, nalazi se mnogo brojnija klasa ljudi kojima je nacionalno jedino za šta znaju. Tu su na prvom mjestu vođe nacionalnih partija, kojima je nacionalno glavni argument za svoju djelatnost, zatim dolaze prišipetlje, koji se preko nacionalnog uvlače u strukture društva i na kraju ogromna masa ljudi kojima je pristanak uz nacionalno kao kolektivno jedina mogućnost svoje kakve-takve afirmacije.
Treba proniknuti u psihu tog brojnog ljudstva kojem je nacionalno jedina opservacija. Gotovo po pravilu to su neobrazovani ljudi, koji ako su išta naučili to su prihvatili od jednoumnih ljudi i jednoumnih tekstova. Nedavno događanje naroda u Banjaluci pokazuje po facama tih ljudi da su to ljudi uglavnom na margini života, siromašni i obespravljeni, koji se nacionalnog hvataju kao jedinog spasa. Uz to oni su tradicionalno uz vođe, vole da aplaudiraju parolama i frazama. Ako dođe drugi vođa, druga ideologija, oni će svesrdno priskočiti da njima aplaudiraju.
Ova dva svijeta, svijet koji živi od nacionalizma, zajedno sa onim brojčanim, koji ga podržavaju, i svijet koji se distancira od rastućeg nacionalizma, žive paralelne živote. Uvjeren sam da je više razlika između ova dva svijeta, nego li je nerazumijevanja između naša vladajuća tri nacionalna korpusa. A demokratija kaže da većina pobjeđuje. A većina su kod nas nacionalisti. Mada u demokratiji ima stav da se manjine bilo koje vrste uvažavaju. To kod nas nije nikako slučaj.