Sarajevo i Banjaluka su najveći gradovi u Bosni i Hercegovini, entitetska sjedišta, centri privredne djelatnosti, moćna finansijska središta, kao i mjesta najvećih kulturnih događanja. Između ova dva grada postoji animozitet, što nije ništa neobično i u drugim državama, gdje je često surevnjivost između susjednih gradova istorijska konstanta. Posebno se taj animozitet ogleda u netrpeljivosti prema glavnim gradovima, pa je tako cijela Francuska kivna na Pariz, Italija na Rim, Španija na Madrid i tako redom.
No, u našem slučaju politika je dodatno opterećenje. Sikću s jedne strane entitetske granice na drugu, vode se neprestani verbalni ratovi, ovima što vladaju krivci za današnje stanje uvijek su i samo oni iz drugog entiteta, iz druge nacije. Veliku ulogu u tome igraju i mediji. I to je svima poznato, svima jasno, onima koji hoće i znaju da misle. Ali me buni što su se u to kolo uvukli i naši umjetnici, kulturne institucije, pa igraju onako kako nacionalne vlasti vole.
Vjerovalo se da je većina umjetnika i onih koji se umjetnošću i kulturom bave imanentno na strani humanosti i ljudske saradnje. Pa i danas je teško zamisliti svjetski poznatog umjetnika koji ispoljava neku netrpeljivost, česti su slučajevi onih stvaralaca koji se uključuju u bilo kakav humanitarni rad. Iako je u svijetu i u ovom domenu došlo do tržišne utakmice, gdje novac sve više igra glavnu ulogu, ipak među tim ljudima ne manjka želja za saradnjom među ljudima.
A, kod nas među umjetnicima saradnje nema. Slušaju svoje gospodare koji su rekli da je i oblast kulture i umjetnosti u sferi nacionalnoj, pa su rijetki oni koji su spremni da sarađuju preko zamišljenih granica. Ravno je ekscesu ako neki banjalučki umjetnik gostuje u Sarajevu. Niko od sarajevskih političara to nije zabranio, pa ipak u dosta filmova koji su ovdje snimani nijedan banjalučki glumac nije angažovan. Hoće glumce iz Beograda i Zagreba, ali iz Banjaluke neće, kao da tu nema kvaliteta. U Sarajevu desetine godina nije bila organizovana izložba nekog banjalučkog slikara. Istina je da se dosta tih slikara bavi motivima nacionalnog i religijskog sadržaja, što u savremenoj umjetnosti punoj instalacija i modernosti svakog oblika nema dobru prođu. Ali, i među banjalučkim slikarima ima onih koji rade u duhu vremena.
U Sarajevu se organizuju mnogobrojni festivali. (Kod nas je kultura postala festivalska, ali o tome drugom prilikom). Filmski festival, pozorišni MES, Sarajevske večeri poezije, džez festival, festival Sarajevska zima, Baščaršijske večeri i neki drugi manji skupovi su puni inostranih gostiju, ali banjalučkih umjetnika ima veoma sporadično. To je sve zato što organizatori misle samo na sebe, baš ih briga što stvaralaštvo ima ulogu i povezivanja i zbližavanja ljudi. Tako (reklo bi se) dva susjedna grada žive odvojena dva kulturna života, da jedni o drugima gotovo ne znaju ništa.
Saradnja znači nastojanje, angažovanje, htijenje. Svega toga među institucijama kulture nema. Opravdati to novcem ili političkim prilikama potpuno je naivno, jer prava umjetnost ne smije biti zavisna od politike, a ni u velikoj mjeri od kese dukata. Jednostavno, svi su inertni, a svima je dobro. A što je nedostatak saradnje u osnovi nekulturan način, to naše kulturnjake nimalo ne zabrinjava.
Ne pada na pamet entitetskim ministrima kulture, Antonu Kasipoviću i Gavrilu Grahovcu, da se sastanu kako bi dogovorili saradnju među umjetnicima. Posebno poznavajući Gavrila Grahovca znam da je to gotovo nemoguće, jer ovaj Silajdžićev foteljaš više voli svoju poziciju, nego nenormalnu poziciju naše kulture. A, ne trebaju velike pare, velika organizacija, nego je potrebna samo dobra volja. A, sad se pitam: kakvi su to čelnici naših kulturnih institucija koji nemaju dobru volju? Kad ne možemo koliko bismo željeli uspostaviti mostove kulture s evropskim državama, jer nas priječe vize i malo bolja lova, zašto ne možemo barem razgovarati o kulturi sa susjedima? A, nema ni toga.
Na prvoj banderi u Banjaluci bi objesili direktora neke srednje škole koji bi organizovao jednodnevnu ekskurziju u glavni grad BiH. U Sarajevu bi djeca zaista imala šta vidjeti i čuti, od raznih muzeja, građevina, istorijskih mjesta, do upoznavanja sa svojim vršnjacima. Ali, ne! Treba biti zatvoren u svoj mali kokošinjac, tamo se nalazi sva pamet i kultura ovog svijeta!
Kulturnjaci, ljudi, ako ste ljudi, potrudite se bar malo da upoznate susjednu kulturu!