Među našim stanovništvom teško je naći nekoga ko nije kritičan prema svom životu, prema društvu u kojem se nalazi. Na prvom mjestu to nezadovoljstvo se ogleda u tome što su našem čovjeku uvijek nedovoljna novčana primanja koja ima, teško veže kraj s krajem, a i vlast nije dovoljno valjana, mada se zaboravlja da je upravo ove političare taj kritizerski narod birao. I ja sam se često priključivao tom horu, pa sam u svojim napisima grdio sve i svašta.
Međutim, kada se god nađem na sarajevskim ulicama iznenađen sam koliki broj automobila juri. I sve su to uglavnom dobra kola, novijeg izgleda i skuplje love. Ponekad sebi tumačim da je to zato što je Sarajevo glavni grad, pa se u njemu nalaze mnoge ambasade, a ima dosta i predstavnika međunarodnih firmi. Ali je istina da i ne viđam mnogo kola sa stranim registracijama, valjda ti došljaci nisu kao mi da se vozikaju po ulicama, sjede na svojim radnim mjestima. A kada zađem među kafiće u centru grada teško mogu da nađem mjesta, pa nikako ne mogu da odgonetnem onu kuknjavu da nema para, kad se svakodnevno gušta i ćaska po kafanama.
I kako uskladiti nezadovoljstvo našeg čovjeka sa evidentnom paradom novih automobila, s okupiranjem kafana i ostalih javnih mjesta? Najbliže mi je tumačenje da jedni jedu kupus, a drugi meso, pa od onih sitih ne možemo da vidimo gladne. Ti koji su se prejeli stalno su nam pred očima, ako okolo ne špartaju bijesnim kolima, onda su na malim ekranima i tumače nam kako je naša situacija teška. Istina je da se vidi i naša sirotinja, ali je do nje teško doći pošto se malazi negdje u ćošku, a i stambeno je gurnuta negdje na periferiju grada i periferiju života.Ma koliko bili bogati ili siromašni, naše je društvo raslojeno na dva svijeta, koji se teško susreću i sve će se više razdvajati. Nećemo uzimati u obzir bogataše, koji kod nas nisu brojni, nego se naša populacija sastoji od dva odvojena svijeta, jednih koji imaju novaca, svakako nedovoljno za apetite čovjeka, ali ipak dostatno, i onih koji se bore za svakodnevnu egzistenciju. Oni s platama, pa i nedovoljnim, ipak nekako izlaze na kraj, a oni koji ne znaju šta će sutra jesti teško je da će ih ikako ogrijati sunce.
Iako naši vodeći ljudi vole reći kako smo mi i socijalna država, pomoć sirotinji je nedovoljna, a na prvom mjestu nije suštinska. Ima izvjestan broj narodnih kuhinja, gdje po jedan obrok dobijaju jedan broj penzionera i onih bez ikakvog posla, a i materijalna socijalna davanja jedva zadovoljavaju gladne stomake. Međutim, ti ljudi ostaju na margini našeg života, a obespravljenost je osnovna slika njihovog života. Čovjek gladnog trbuha i bez ijedne marke u džepu potpuno je onemogućen da išta valjano učini za poboljšanje svog statusa. Kako da se bori za svoj bolji život, kada je usamljen u svojoj kućici, a i nema nikakvog znanja.
Za sirotinju je možda najteža stvar to što njihova djeca često nemaju šanse da se školuju, jedva završavaju one osnovne razrede. Sjećam se da su u moje vrijeme naši fakulteti bili napunjeni studentima koji su dolazili iz ruralnih krajeva, a danas malo ko sa sela odlazi na fakultet. Na taj način siromašni, koji su uglavnom i fizički daleko od bijesnih automobila, imaju veoma malu šansu da se domognu boljeg života. Osuđeni su da mole sedaku, bez perspektive da se i njihovim novim generacijama stanje popravi.
U vrijeme rata dosta je naših ljudi pobjeglo u bogate zemlje Evrope, a mnogi od njih su tamo stekli pravo za pomoć u socijalnoj potrebi. Znam da su neki od njih, možda ne mali broj, bili veoma zadovoljni što primaju pare dovoljne za osnovnu egzistenciju, a da ništa ne rade. Mnoge vlade u tim evropskim zemljama sračunale su da im se više isplati davati novčanu pomoć, nego da im nađu posao, jer uz taj posao idu i mnoge druge obaveze. Skontali su te tamo vlasti da oni koji primaju pomoć nemaju nikakva druga prava.
Pa i kod nas, iz skromnih budžetskih kasa nešto će se novca naći za pomoć siromašnim, ali im nikako neće pomoći da nađu posao, da se obrazuju za život dostojan čovjeka. I tu se krug zatvra, siromašni postaju još više siromašni, a oni što su zaposleni imaju bar nekakvu perspektivu da će im se stanje poboljšati, mogu da gaje nadu da će napredovati u službi. Zapravo, to je ta osnovna ideja liberalne ekonomije, kapital odnosa, da se beskućnici pomalo pomažu, ali im se nikako ne daje jednaka prilika da se probude iz svog ružnog sna. Tako je svijet stvoren za jedne koji rade i uživaju i druge koji ne rade i muče se.
Ono što me nervira u našoj novoj vlasti, gdje socijaldemokrati zauzimaju glavno mjesto, jeste da se bore za fotelje i za nacionalno jedinstvo, a nikako da se izbore za jedinstvo svih stomaka. Teško je da će se ovaj svijet strukturalno promijeniti, ali na to treba ukazivati. Tačno je da je naše društvo podijeljeno po nacijama, ali je mnogo teža podjela na one koji imaju i one koji nemaju. I sve se više ta dva svijeta razdvajaju.