Negdje sredinom januara novinar Denis Kuljiš u Zagrebu rekao mi je da ne može vjerovati da će se samo u mjesec dana Hrvatska osloboditi tri političara koji su bili glavne face proteklih godina. Ivo Sanader je izvršio političko samoubistvo najavom povratka, Milan Bandić je izgubio od Ive Josipovića u drugom krugu, a Stipi Mesiću istekao je mandat.
"Ova godina nije mogla bolje početi nego da ta tri politička kapitalca odu zajedno u istoriju. Pa, to je sjajno", govorio je Kuljiš.
Na ovaj razgovor s kolegom Kuljišem podsjetila me nedavna izjava Harisa Silajdžića, koji je rekao da će, ukoliko državna imovina BiH bude uknjižena na entitete, napustiti politiku i vlast. Silajdžić kaže da bi knjiženje ove imovine na entitete bio "najozbiljniji udar na BiH", te da je potenciranje problema državne imovine "nesuvislo, nelogično i nepotrebno jer se ona koristi bez ikakvih problema".
Pa, ne bi li to stvarno bilo sjajno da se Silajdžić povuče iz politike i to odmah nakon što njegov najbolji regionalni kompanjon Stipe Mesić preda dužnost Ivi Josipoviću.
Nema potrebe ni da čeka uknjižbu državne imovine na entitete pošto ove naše gruntovnice znaju biti prilično usporene. Samo sazove vanrednu pres konferenciju u Predsjedništvu BiH, baš kao i Ivo Sanader na Markovom trgu prošlog ljeta, i iznenađenim novinarima saopšti: "Odlazim. Hvala na saradnji", stranku, koja je svakako u rasulu, ponovo ostavi Safetu Haliloviću i stvarno ode.
Ode u Tursku kod familije da se odmori od svega. Od Milorada Dodika i referenduma i entitetskog glasanja. Od Sulejmana Tihića i omražene SDA, koja mu evo punih četiri godine duva za vrat što je više vremena proveo lobirajući za gradnju elektrana s fiktivnim Kazahstancima nego za ukidanje entitetskog glasanja koje je obećao srušivši sada već istorijski aprilski paket ustavnih promjena.
Da, da se odmori i od Fahrudina Radončića i njegovog novoosnovanog Saveza za bolju budućnost, koji mu ne daju disati zbog dilova s biznismenima tipa Branka Montenegra i sličnim regionalnim investitorima.
I, opet, stvarno, zašto bi uopšte čekao tu uknjižbu državne imovine koja će pripasti uglavnom entitetima. Država će dobiti taman onoliko koliko joj treba. I kome on sada, Haris Silajdžić, uopšte ima da se pravda u vezi s tim i kakve on koristi ima da se u 65. godini života bakće s imovinskopravnim odnosima, katastrom i gruntom, praznim kasarnama i napuštemim poligonima bivše JNA. Ako ode prije uknjižbe, uvijek može reći da je održao riječ datu pred izbore 2006. godine da on nikada neće pristati da se državna imovina uknjiži na entitete. I da je ostao u politici, to nikada ne bi dozvolio.
Baš sam se uživio, ali bi stvarno bila dobra vijest da Haris Silajdžić održi riječ i napusti politiku prije izbora, ne čekajući da ih katastrofalno izgubi.
Prije dva-tri dana u Sarajevu grupa poslanika Evropskog parlament, a među njima i uporna Tanja Fajon, sasvim sigurno su ponavljali da će nam vize biti ukinute do jula. E, i to je stvarno sjajno. Poslije Silajdžićeve najave da će možda napustiti politiku ovo je druga prilično dobra vijest.
Istovremeno početkom sedmice su iz Brisela doputovali i evropski eksperti u inspekciju i zaključili da je postignut napredak u sprovođenju uslova za liberalizaciju viznog režima.
"Urađen je dobar posao i Evropska komisija će učiniti sve da što prije svoj izvještaj i preporuku dostavi Vijeću EU i Evropskom parlamentu koji se snažno zalaže za ukidanje viza", rekao je šef Evropske komisije u BiH Dimitris Kurkulas.
Građani BiH, Albanije i Kosova jedini su na zapadnom Balkanu od kojih se traži da prije nego što se odluče na put u zemlje Evropske unije minimalmo desetodnevno obilaženje ambasada te ponižavajuće prikupljanje garantnih pisama ili sličnih dokumenata kako bi dokazivali razloge svoga putovanja.
Istina, odluka o ukidanju viza za BiH nikada nije bila samo tehničko pitanje kao što je to slučaj sa sudsjednim državama, već i duboko političko kroz koje su iz Sarajeva zalagali da skoro na svakom poglavlju iz "mape puta" zakinu što više od nadležnosti entiteta. Kao, to je uslov za viznu liberalizaciju.
To natezanje je trajalo minimalno pet godina. Te treba izmjena Krivičnog zakona, a kada se on već mijenja, onda u njega treba ubaciti i nekoliko članova iz predizborne kampanje SDA ili Stranke za BiH. Pa, tako i s policijom. Treba agencija za koordinaciju, a kada je već formiramo, hajde da bude nadređena entitetskim policijama. Prosto je nevjerovatno sa koliko se upornosti iz svih sarajevskih struktura guraju ti članovi, paragrafi ili podzakonski akti u kojima se na neki virtuelan način želi prikazati da jedino državne institucije, agencije, komisije ili tome slično navodno mogu dobiti briselski blagoslov.
No, dobro. Sve je to iza nas, sva ta natezanja u vezi sa zakonima i biometrijskim pasošima, pa ostaje da u narednim mjesecima, eto tačnije do ljeta, osjetimo svu tu proklamovanu evropsku principijelnost kojom su nas tješili kada je Srbiji i Crnoj Gori odobren bijeli šengen, a BiH nije. Tada je horski ponavljano da bh. vlasti moraju ispuniti samo tehničke uslove, što je, evo sada, i urađeno.
Ako evropski eksperti to zvanično i potvrde, onda možemo reći da godina i nije toliko loše počela. Silajdžić će možda napustiti politiku, a Brisel će nam možda ukinuti vize. Kako se radi o BiH, pa to je više nego sjajno.