Milorad Dodik zbilja ne stoji loše. Prilikom Putinova posjeta Beogradu, održao je s njim separatne razgovore. To su ozbiljne relacije: Putinova balkanska turneja koja ga vodi u Srbiju i Sloveniju, dvije politički važne točke na trasi obnovljenog projekta kontinentalnog plinovoda "Južni tok", dodirnula je tangencijalno i Republiku Srpsku. U sklopu ruske vanjske politike, ona igra određenu odluku, što se vidi kroz diplomatsku potporu koju Rusija pruža kao zemlja-garant Daytonskog sporazuma te kroz uključenje u rusku energetsku mrežu. Otkako je, naime, državna tvrtka "Zarubežnjeft" kupila brodsku rafineriju, RS igra u regionalnom kontekstu. To neće biti posljednja investicija...
Glavni tok je "Južni tok", plin, a vanjski prsten te ruske mreže bit će put nafte, željeznicom te naftovodom što će se naposlijetku izgraditi, jer će se pokazati neizbježnim, a povezivat će Pančevo, Brod i otok Krk, dakle opskrbni pravac od terminala na južnom kraku Jadranskog naftovoda. U Zagrebu su se pak nedavno vodili razgovori o spajanju ruske rafinerije u Brodu s terminalom u Slavonskom Brodu. Izgradit će se produktovod ispod savskog riječnog toka. Tuda će derivati dolaziti na vagone-cisterne. To je dio opće sheme...
Politička mapa i mrežna distribucija energije na Balkanu ne podudaraju se - ne vrijedi, naime, razdvajanje prema "zonama interesa". Kad je riječ o energiji, za sada plinu i nafti, ne postoji "zapadni sustav" i "istočni sustav", jer je energent ruski pa on teče putem koji više puta prelazi granice Europske unije. Ipak, u regiji se osjeća "interesna polarizacija", politička blokada koja je, primjerice, svojedobno onemogućila realizaciju projekta "DružbaAdrija". Hrvatska je ostala na periferiji magistralnih pravaca, što se tumačilo "američkim i njemačkim pritiskom", iako je, zapravo, bila izravna posljedica slabosti hrvatskih vlada i mutnih odnosa koji su u zemlji postojali u doba korumpirane administracije bivšeg premijera Sanadera. Naravno da se računa "politička gravitacija", ali rezultanta pokazuje kako to nije aritmetika - "Južni tok", naime, prolazi kroz Bugarsku i Sloveniju koje su članice EU i NATO-a, a zaobilazi Hrvatsku, koja je članica NATO-a i u procesu pridruženja Uniji.
Što se tiče onog vanjskog, "naftnog prstena", koji opet ima dva koncentrična kruga - vanjski koji drži paradržavni "LukOil" i unutrašnji koji kontrolira državna, kremaljska natfirma "Gazprom" (odnosno njena divizija "GazpromOil") - vidljivo je da je srpska nacionalna naftna tvrtka NIS ušla u tu unutrašnju orbitu, kao i brodska rafinerija, dok pokušaj kupovine slovenačkog državnog "Petrola", zasad nije uspio. Jedini je klin u tim koncentričnim krugovima - mađarski MOL, suvlasnik INA, te Jadranski naftovod koji bi mogao biti značajna regionalna transverzala. MOL je zamalo osvojio Inu, a koliko je u MOL-u prisutan ruski interes, osim preko onih 21% dionica koje posjeduje kremaljski Surgutnefgaz, nije providno. MOL će vjerojatno uspjeti u nakani da konsolidira većinu u hrvatskoj naftnoj kompaniji, a Rusi polažu prava na vlasnički udio u hrvatskom naftovodu s obzirom na neke stare dugove. Koliko će dugo pak MOL zadržati autonomiju? Možda i nekoliko godina, ali sigurno ne zauvijek, jer nafta je, a to se uvijek pokazalo presudnim - ruska.
Do jučer, projekt plinovoda "Južni tok" bio je na ledu jer se poslije promjene vlasti u Ukrajini, gdje više nema političkih zapreka proširenju ruskih poslovnih i energetskih interesa, smatralo da pored "Sjevernog toka", inženjerski silno zahtjevnog baltičkog podmorskog pravca, ne treba intenzivno razvijati treći, redundantni. No, sve se promijenilo nakon nemira u arapskim zemljama i kataklizme u Japanu. Europska ovisnost o ruskom plinu i nafti silno se povećava. Tankerski put kroz Suez nesigurniji je nego prije, a njemačka premijerka Angela Merkel izjavila je: "Što se prije Njemačka riješi nuklearne energije, to bolje!"
Zato je Putin doletio u Beograd predsjedničkim jumbo-jetom tipa iljušin 96 sa svom pompom autoritarnog šefa jedne velike sile. "Južni tok" silno osnažuje rusku prisutnost u regiji. Politika, naravno, utječe na ekonomiju, ali i ekonomija na politiku, pa će to donijeti i manje promjene političke geografije. Mile Dodik sad je na strani na kojoj se isplati biti, a to je njegova druga strateška pobjeda u posljednje vrijeme. Prvu je postigao kad se bosanskohercegovačka kriza "regionalizirala", pokazavši da on nije prepreka stvaranju normalnih odnosa sa susjedima, niti krivac za sporo napredovanje loše posložene bosanskohercegovačke države prema "europskim standardima i integracijama". Ranije je tu negativnu sliku o njemu i Republici Srpskoj, kao leglu nepopravljivog nacionalizma, dosta uspješno plasirao Haris Silajdžić, u suradnji sa Stipom Mesićem, te uz pomoć nekoliko idejno inertnih ljudi koji međunarodnu zajednicu zastupaju u Sarajevu, koji nisu primjećivali da su se u zemlji stvari za posljednjih deset godina dubinski promijenile.
Novi obrat nastao je tako što je Zlatko Lagumdžija dobio prvi krug borbe za premoć na unutrašnjoj, bošnjačkoj političkoj sceni jer je uspio podijeliti SDA fingirajući savez sa Radončićem i njegovim ekstremistima. Onda ih je otkačio, pa se povezao s Tihićem i Izetbegovićem. Budući da su bili oslabljeni tom podjelom, Zlatko je preuzeo vodeću ulogu u formuliranju bošnjačke politike pa, osjetivši varljivu svemoć, pokušao dvostruki udar - uklonio je Hrvate iz vlasti u Fedaraciji, te stao diktirati u pregovorima oko vlade BiH. Bila je to strahovita pogreška. Međunarodna zajednica i dobronamjerni hrvatski predsjednik, koji mu je isprva davao podršku kao "izbornom pobjedniku bez nacionalnog predznaka", shvatili su da je pravi problem Lagumdžija, a ne Dodik. Mile se povukao korak natrag, taktizirao je, nije izlijetao niti izrekao koju prejaku riječ. Štoviše, bio je prijazan prema Bakiru i Sulji Tihiću, pokazao im je uvažavanje - to je najvažnije - a prilikom posjeta Zagrebu bio je utjelovljena poslovnost i konstruktivnost... Ako Hrvati sad ne naprave fatalnu grešku pa osnuju neku svoju separatističku međuopćinsku uniju poput Ulsterskih protestanata i tako se izlože mjerama koje sprema Bruxelles (stavljanje na crnu listu, blokada bankovnih računa...), stvari će se dalje povoljno razvijati same od sebe, jer u politici svaka akcija izaziva reakciju, pa će mehanizmi zaštite očito potisnute hrvatske zajednice u BiH prerasti u problem koji će za Lagumdžiju postati nesavladiv. Bit će da Tihić na to i čeka. No, sa Dodikovog stajališta, stvari sad zaista stoje da ne mogu bolje: težište privredne inicijative primiče se Banjaluci, a težište bosanske krize - Sarajevu...