Valentin Incko ima šanse da bude posljednji šef OHR-a ovakovog kakvog poznajemo. Naime, ministri inostranih poslova Evropske unije zaključili su u ponedjeljak da je OHR-u istekao rok trajanja te kako je vrijeme da se prepakuje, smanji broj zaposlenih te izmjesti iz BiH vjerovatno u Brisel.
Jedan je to od zaključaka sa sjednice u Luksumburgu, na kojoj su ministri takođe donijeli odluku o smanjenju broja vojnika EUFOR-a sa sadašnjih 1.300 na oko 500, jer se situacija, prema procjenama, dodatno stabilizovala. Ministri su pozvali i političke lidere da formiraju novi saziv Savjet ministara, svjesni da se vode razgovori na tu temu, ali bi to ipak trebalo, kažu, biti malo brže.
Učtivo su Incka ubacili u saopštenje, zahvaljujući mu na radu i kao specijalnom predstavniku EU, svjesni da austrijski diplomata i nije baš opravdao visoku platu kako bi ovdašnje političke lidere ubjeđivao da Brisel nema alternativu.
Vratimo se konkretno na OHR. Ministri su tačno naveli da u cilju sprovođenja ukupne strategije prema BiH očekuju razgovore s "međunarodnom zajednicom o reorganizaciji prisustva OHR-a", što bi trebalo da znači da će Brisel prvenstveno inicirati razgovore s Vašingtonom kao ključnim sagovornikom, a kasnije i s ostalim zemaljama članicama Savjeta za implementaciju mira, kao što su Rusija ili Turska. Upravo američki stav biće i presudan u sudbini OHR-a jer stav Rusije da ga treba što prije zatvoriti je odavno poznat.
Da to neće ići baš brzo i lako, onako kako to Evropljani priželjkuju, pokazuje i najnoviji izvještaj Međunarodne krizne grupe, kao i analiza Atlantske inicijative, koji su gotovo identični, procjenjujući da je BiH politički paralizovana zemlja, koja nema minimum unutrašnjeg dijaloga potrebnog za normalno fukcionisanje, te da joj je potrebno "guranje" međunarodnog faktora kako bi ostala u jednom komadu. Otišli su i korak dalje smatrajući da su sve izvjesniji etnički sukobi, navodeći primjer nedavnih navijačkih nereda.
Nisu to presudne stvari, ali će vjerovatno biti uzete o obzir kada se konačno bude odlučivalo o izmještanju OHR-a, a ne i njegovom gašenju ili kraju mandata.
Upada u oči i to je da su sada prvi put u posljednje dvije-tri godine izostavili iz saopštenja onu svoju famoznu formulu "pet plus dva" kao uslov da se uopšte razgovara o sudbini OHR-a.
Prvi put u posljednje dvije-tri godine ministri EU su izostavili iz saopštenja onu svoju famoznu formulu "pet plus dva" kao uslov da se uopšte razgovara o sudbini OHR-a
Ako je suditi po raspoloženju 27 evropskih ministara inostranih poslova, oni bi vema rado pogasili svjetla u zgradi OHR-a u Sarajevu, podijelili otkaze lokalnim službenicima, a ono stranaca povukli u nekoliko kancelarija u Briselu i tako milionske troškove smanjili na minimum. Suštinski ništa se značajno ne bi promijenilo jer bi i tako reorganizovan OHR zadržao sve svoje nadležnosti, od onih izvedenih bonskih do izvornih, kao što je tumačenje Dejtonskog sporazuma.
Informacije o stanju na terenu u Brisel bi svakako stizale iz ojačane kancelarije Petera Sorensena, od kojeg, kako se može iščitati iz zvaničnog saopštenja, očekuju mnogo, mnogo više nego od Valentina Incka, za kojeg se spekuliše da je rezervisao radno mjesto u Strazburu.
Povlačenjem iz Sarajeva najveći politički gubitnici bi bile bošnjačke partije, koje su u OHR-u svih ovih godina imale sagovornika, koji je dosljedno zastupao prvenstveno njihove interese. Iz te uzajamne podrške i razumijevanja rađane su mnoge ideje kako Dejtonski sporazum iz realnog života prebaciti u virtuelni svijet, u kojem bi bila zadovoljena forma o dva entiteta i tri konstitutivna naroda, dok bi u praksi BiH funkcionisala kao unitarna, potpuno centralizovana država.
U petnaest godina taj odnos se pomalo mijenjao s visokim predstavnicima, pritisak je nekad bio manji nekad veći. Vrhunac tog ohaerovskog bezobrazluka vjerovatno je onaj koji je provodio britanski oficir Pedi Ešdaun.
Čovjek čak nije ni želio diplomatski da skriva de se radi o plaćeniku kojem su na konto stizale dvije plate, zvanična iz Brisela, a druga, nezvanična, iz Sarajeva, u vidu kuće koju je, navodno, kupio na Jablaničkom jezeru, pa nekoliko dana prije kraja mandata prodao lokalnom biznismenu za oko milion maraka u kešu.
I danas mnogi osjete mučninu u stomaku kad se sjete svih onih Ešdaunovih ideja kada se slikao kao bagerista, utjerujući tadašnjim vlastima u Republici Srpskoj strah u kosti smjenama po nekoliko desetina ljudi u istom danu. Ešdaun je kreator i famoznog statuta Mostara, po kojem se i dan-danas Hrvati i Bošnjaci ne mogu usaglasiti ko, koga i kako bira u gradsku vlast.
Možda bi i onaj njemački multimilioner Kristijan Švarc-Šiling, koji ga je naslijedio, bio još i luđi od Ešdauna da je imao koju godinu manje ili da se u evropskim medijima i nevladinim organizacijama nisu počeli primjećivati izvještaji o brutalnoj vladavini britanskog maharadže u ratom iscrpljenoj zemlji.
Upravo studija iz 2003. godine Evropske inicijative za stabilnost iz Berlina, u kojoj su Gerald Knaus i Feliks Martin zaključili da se međunarodna zajednica od dobronamjernog čuvara mira pretvorila u apsolutnog despota, koji posjeduje neograničenu moć, može uzeti kao prekretnica u ponašanju šefova OHR-a prema političkim predstavnicima u BiH. Mandati Miroslava Lajčaka i Valentina Incka bili su čista suprotnost od onih iz vremena Volfganga Petriča i Pedija Ešdauna, iako su im političke okolnosti bile možda i teže.
Posljednji lik koji je zaželio da se u BiH vlada čvrstom rukom otišao je iz OHR-a prošle godine i bio je to Amerikanac Rafi Gregorijan. Upravo on i snosi dio odgovornosti zašto godinu dana nakon izbora nije formiran novi saziv Savjeta ministara. Apsolutnom podrškom koju je davao propagandnoj mašineriji na Federalnoj TV da godinama truje atmosferu među narodima liječio je vlastitu netrpeljivost prema pojedinim političarima. Tek posljednjih mjeseci može se primijetiti da je blijedi Gregorijanov rukopis u sarajavskim medijima.
Danas, kako stvari stoje, politički lideri će se vjerovatno u novembru dogovoriti o novom sazivu Savjeta ministara, formirana je i komisija koja će se baviti ustavnim rješenjem za Sejdića i Fincija, uglavnom su usaglašeni detalji zakona o državnoj pomoći... Što će reći, nema nekih velikih prepreka da OHR bude strateški dislociran u Brisel. Evropljani to nedvosmisleno žele, još samo da u Vašingtonu udare pečat - "odobreno".