"Ave Gaj Kilnije, morituri te salutant!", navrh mi jezika da viknem ne bi li me čuo Mecena! Prije će me čuti i razumjeti ovaj blagopočivši, ugledni aristokrata, Rimljanin, nego ovi naši ugledni i bogati (ipak da ne kažem - aristokrati), čiji ferariji, audiji i mercedesi svim putevima vode u Rim , ali - u šoping!
"Ave Gaj Kilnije, morituri te salutant!", navrh mi jezika da viknem ne bi li me čuo Mecena! Prije će me čuti i razumjeti ovaj blagopočivši, ugledni aristokrata, Rimljanin, nego ovi naši ugledni i bogati (ipak da ne kažem - aristokrati), čiji ferariji, audiji i mercedesi svim putevima vode u Rim , ali - u šoping! Koliko znam, mada nikada nisam bila u Meceninom rodnom zavičaju, u Rimu se još nijedan ekskluzivni butik ne zove ni Horacijo ni Vergilije, a bogami ni Propercije, kako su se zvali pjesnici kojima je još prije (ove) nove ere Gaj Kilnije Mecena bio pokrovitelj, pa nemam "zašta da se uhvatim" kada se naoružana ropskom ljubavlju prema umjetnosti, upustim u boj s potencijalnim Gajevima, Kilnijama i Mecenama svoga doba. Sve ja njima lijepo napišem - o kakvoj prilici se radi, pa o kakvim umjetnicima, datumima koji nas "civilizacijski obavezuju", ciljnim grupama manifestacije, popularnosti, vrijednosti, značaju, vrlinama, pa im onda predočim da je ulaganje u kulturu u normalnom svijetu vrlo "in", pa pobrojim koji primjer... sve onako lagano, da mi ne zamjere, da im baš puno ne pametujem, jer znam ja da sam posljednja rupa na ovoj našoj svirali. Ali, mislim u sebi, znaju mene ljudi, pa viđamo se bar na prijemima kod gradonačelnika, pa kod predsjednika, nekad mi k'o i klimnu glavom, pozdrave... Nisu baš uvijek samo oni na televiziji, pojavim se i ja, a opet i Muzej lijep, skoro kao pozorište, pa u centru grada, nije ono baš da nas kulturnjaka nema...
Džaba pismo! Marka! Koverta! Džaba! Ma, ni odgovora!
U civilizacijama preko puta (mada moja mama kaže da je toga bilo i kod nas, samo ranije), kada ti neko napiše pismo, ti njemu, brate, odgovoriš! Ti njega pitaš za zdravlje, on tebi odgovori, pa i tebe upita. Pitaš za pomoć, savjet, on odgovori, pa i on priupita ponešto i tako to. Pisma putuju... Na vrh brda zelen bor, čekam brzi odgovor... i tako... uvijek nešto drugačije, zavisi od potrebe i prilike, jeste li pertu ili ste persi... Držiš se protokola.
Adresa kuće iz koje pišem - Trg srpskih junaka i još broj 2, ali (ovim) junacima niti ko piše, niti ko otpisuje... Oboje. I jednako.
Na jednoj drugoj adresi - Studentski trg 5, u Beogradu, stoji Zadužbina Ilije Milosavljevića Kolarca.
Evo malo citata iz Wikipedije: "Ilija Milosavljević Kolarac (1800 - 1878), veletrgovac, sa suprugom Sinđelijom postao je član Matice srpske 1854. godine. Godine 1861. novčano je pomogao osnivanje Srpske pravne akademije u Novom Sadu. Sa Tomom Vučićem Perišićem osnovao Fond za godišnje pomene palim borcima za slobodu otadžbine (1857). Od 1854. pomaže razvoj srpske književnosti - finansira objavljivanje domaćih i prevedenih djela. Godine 1861. ustanovljuje Fond za pomaganje i nagrađivanje srpskih književnika. Od 1875. ovaj fond prerasta u Književni fond sa kapitalom od 10.000 dukata. Cjelokupnu imovinu stečenu sopstvenim trudom zavještao je srpskom narodu, na korist svoga naroda zadužbinu." (Podvukla LJ.L.M.)
Nimalo slučajno, baš u ovoj zgradi i na ovoj adresi, prošle nedjelje održana je istorijska svetkovina.
Novoustanovljeno priznanje za poseban doprinos razvoju kulture kroz mecenarstvo i donatorstvo - nagrada "Zlatni venac" uručena je prvoj dobitnici - gospođi Madleni Cepter!
Vlada Srbije, na prijedlog Ministarstva kulture, donijela je Uredbu o republičkim nagradama za poseban doprinos razvoju kulture koje će biti dodjeljivane kao priznanja, ali i podsticaj pojedincima ili ustanovama da nastave tradiciju darodavaca i tako doprinesu širenju i očuvanju nacionalnih kulturnih vrijednosti.
Odluku o prvom laureatu potpisala je Komisija Ministarstva kulture u sastavu: akademik i književnica Svetlana Velmar-Janković, akademik i slikar Vladimir Veličković, reditelj Goran Paskaljević, arhitekta Brana Mitrović i glumica Nataša Ninković. (Stubovi Srbije.)
"Sve može biti, ali jedno ne, da nestane velikih, umnih, a dušebrižnih ljudi, koji će podizati trajne građevine da bi zemlja bila lepša. Kada bi njih nestalo, nestalo bi Božje ljubavi sa sveta", ovim riječima književnika Ive Andrića ministar kulture Srbije Nebojša Bradić obratio se skupu, ali i javnosti u želji da se obnovi zadužbinarstvo i mecenarstvo bogatih poslovnih ljudi kako je i bilo u Srbiji do Drugog svjetskog rata.
Gospođa Madlena Cepter već dvadeset godina je mecena srpske kulture - u Zemunu je otvorila operu i teatar "Madlenianum", Palatu "Cepter", donator je književne nagrade "Žensko pero" i glumačke "Dobričin prsten", mecena je sportistima i umjetnicima od kojih su mnogi napravili velike karijere... Decenijama sakupljanu kolekciju od 350 slika i skulptura izložila je i poklonila nedavno osnovanom Muzeju "Cepter"...
Gospođa Cepter je te večeri rekla da je u proteklih 30 godina često dodjeljivala nagrade, koje je sama ustanovljavala. Da je priznanja dobijala u inostranstvu. Ali, da su je u Srbiji priznanja uglavnom - zaobilazila.
"Ovu nagradu vidim kao podsticaj, ohrabrenje i putokaz za buduće zadužbinare u atrofiranom nizu srpskih brendova. Vidim je i kao nagoveštaj promena u zamagljenoj vizuri naših kulturnih poslenika i otklon od politikanstva i podozrenja prema svemu novom i drugačijem ", rekla je Madlena Cepter. (Podvukla LJ.L.M.)
Lako je Srbiji, mislim se ja, kad ima gospođu Madlenu...
Srbija je dodijelila "Zlatni venac", a međ' nama ovdašnjima nema Madlena... Ali ima vijenaca - samo od prirodnog cvijeća i crnih florova nadobudnog ignorisanja. Sram da nas bude naše moralne neimaštine.
Ali, ipak ne! Ne-neeeeeeeee! Neću ovako da završim današnji tekst - zbog svih onih koji me već treću nedjelju zovu i čestitaju, jer ovo čitaju. Zbog onih koji u isto vjeruju, i u Banjaluci i u Sarajevu i u Mostaru i u Trebinju!
Neću zbog Gorana i Dacija, Brane i Perice, zbog Sine i Renate, Aide i Andjelike, neću zbog mog Nemanje i svih junaka jednoga grada, smjernih i skromnih potomaka onog Gaja Kilnija Mecene. Tog velikog Rimljanina!