Kada je jevrejski narod pod rukovodstvom Mojsija, kako prenosi Stari zavet, otišao iz egipatskog ropstva, lutao je pustinjom Sinaja. Uslovi su bili teški, nije bilo ni vode i hrane. Tada se masa počela pitati zašto su zapravo otišli iz Egipta prema obećanoj zemlji. Prigovarali su, tamo smo imali pune lonce mesa. Nismo gladovali.
Uvek se setim ove svete opomene svima nama, kada neko počinje da priča o dobrim starim vremenima, kada su mase bile uverene da je ono što su živele jedino moguće i ispravno. Zapravo smo živeli u ropstvu iluzije za koju je vrlo maštovito brinuo uhodan sistem i eliminisao sve i svakoga ko bi mogao poremetiti takvo stanje. Otrežnjenje posle takvih ružičastih snova bilo je teško. Tragično. Nedopustivo tragično.
Ali ipak, ideje o ponovnom ostvarenju takvih snova još uvek postoje. Za njih čitava istorija ovih prostora i naroda na njima počinje 1941. ratne godine, kada su zemljom harali nemački, italijanski, mađarski okupatori, kada je po naređenju Moskve, posle Hitlerovog napada na Sovjetski Savez, Komunistička partija, odnosno njeni lideri, počela sa narodnooslobodilačkom borbom. Hiljade patriota verovale su u tu borbu protiv tiranije, okupacije, u poštene ciljeve svakog ko želi da izađe iz ropstva. A u stvari bili su učesnici komunističke revolucije, koja se desila u jednom od najgorih vremena ovog regiona. Oni koji su se suprotstavili revoluciji, postali su izdajnici naroda. A mnogi su bili na drugoj strani samo zato da nacističko i fašističko ropstvo ne bi zamenilo komunističko - Staljinovog tipa. Mnogo poštenih ljudi svih naroda i narodnosti i sa jedne i sa druge strane, doživelo je svoj Veliki petak posle pobede revolucije.
U 1943. godini bilo je niz istorijskih skupova, baš na prostoru Bosne i Hercegovine. Danas se ponovo oživljavaju u magičnoj skraćenici ZAVNOBiH. A u suštini ovo je bio dogovor drugova kako ovladavati bosansko-hercegovačku realnost tri nacija i tri vere, a i svih onih koji su bili protiv revolucije. I uspevalo im je dugo. Šta se u suštini događalo i između njih samih kao avangarde, može se samo naslutiti i traži mnogo dublje istraživanje i naučnu obradu i vrednovanje. S propašću sistema i bivše države protivrečnosti i neprirodna rešenja pokazala su se u nezamislivoj tragici.
Danas Bosna i Hercegovina živi u ustavno-pravnim okvirima i s međunarodnim legitimitetom život zemlje koja, zbog rata i razaranja, živi zakašnjeli život zemlje u tranziciji. Već sama ta činjenica predstavlja traumu. Nju su doživeli i preživeli svi građani nekadašnjih socijalističkih zemalja, neki teže, neki lakše. Ali ovaj jedinstven proces prelaska iz totalitarnog, iako socijalističkog sistema, u građansku demokratiju neoliberalnog tipa, bio je šok za sve navikle na različite vrste gotovosti, koji je omugoćavao bivši sistem. Na primer, besplatno zdravstvo, školstvo, posao, stan... topli obrok i druge male i veće pogodnosti koje su doprinosile sveopštem miru i zadovoljstvu širokih masa. A ipak se zaboravlja da je na kraju sve to trebalo neko na plati, realnim novcem.
Poslednji zvanični podaci govore da je u Bosni i Hercegovini otprilike 600.000 registrovanih nezaposlenih lica. Hiljade i hiljade je ekonomskih emigranata. Niko ne zna koliko ih stvarno preživljava iz dana u dan u različitim sivim poslovima. Potpuno razumem ljude da sa nostalgijom pričaju o dobrim starim vremenim. Ali takvo stanje je izazov pre svega političkih elita ove zemlje. Umesto iskonstruisanih priča i beskonačnih diskusija o simbolima, reorganizacijama i sistemima javnih emitera, koje dolaze iz laboratorija različitih svetskih centara, bolje bi bilo da se bave istinskim problemima Bosne i Hercegovine, pre svega, kako izvući narod iz sinajske pustinije u obećanu zemlju. Ako neko iz njihovih redova počinje s vizijom velikih projekata, oni se okome na njega svim verbalnim sredstvima. I nude priču o idealnom suživotu kreiranom davne 1943. godine.
Put u obećanu zemlju je dug, pun stranputica i umora, a i dijaloga i zajedičkog traženja. Uz ekonomski i društveni progres na kraju će doći rešenje i za ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine. To mogu učiniti njihove legitimne političke, a i intelektualne elite, možda uz to i žrtvujući ponešto sebe, da bi postigli konsenzus o održivom suživotu. Ni Mojsije nije stigao u obećanu zemlju, ali bilo mu je dato da je pogleda iz daljine.