Libijski vođa Moamer Gadafi planirao je da ponovo šokira svijet novom bizarnom idejom, da od Ujedinjenih nacija zatraži ukidanje Švajcarske države. Tačnije, Libija sredinom septembra preuzima predsjedavanje Generalnom skupštinom, a Gadafi bi se krajem mjeseca obratio šefovima država i vlada članica UN-a i tada bi uputio u proceduru i zvaničan zahtjev da Švajcarska bude podijeljena na tri dijela koji bi pripali Njemačkoj, Italiji i Francuskoj.
Podsjetimo, spor Libije i Švajcarske počeo je prije godinu dana, nakon što su Gadafijev sin i vjerovatni "prestolonasljednik" Hanibal i njegova supruga uhapšeni u Ženevi zbog napada na sobaricu u hotelu. Par je pušten nakon nepuna dva dana iz pritvora, ali to nije spriječilo Gadafija da počne sa "odmazdom", povukao je pet milijardi dolara iz švajcarskih banaka te pohapsio po Libiji gotovo sve sa švajcarskim pasošem, zabranio je poslovanje sa švajcarskim kompanijama i ne propušta priliku ni na jednom svjetskom samitu, a da ne spomene "svjetskog mafijaša".
E sad, kakve veze ima ovaj slučaj sa BiH? Direktne ne, ali, evo, glasno razmišljam, šta bi se desilo, na primjer, ako bi jedan takav egzotični vladar, ne mora biti Gadafi može i iz neke pacifičke ili podsaharske državice, na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u proceduru zvanično uputio prijedlog da se BiH podjeli između tri nacionalne zajednice koje u njoj žive, koje bi u završnom činu mogle da se izjasne hoće li se pripojiti nekoj od susjednih država ili će biti samostalne države.
Kakav bi to stres bio za Harisa Silajdžića, Sulejmana Tihića i Zlatka Lagumdžiju? Strašno. Vjerovatno bi za sedam dana u Sarajevu iznikle nekakve "patriotske lige" spremne da nogom zakorače i puškom brane granice BiH u Hercegovini i na Drini.
Krenule bi političko-medijske teorije da taj egzotični vođa sve to radi u dogovoru sa Srbima, tačnije Miloradom Dodikom, a da su i Hrvati, tačnije Dragan Čović, dali saglasnost za rasturanje nečeg što se ni ljudskim ni božijim zakonima rasturiti ne može, a pogotovo ne četničko-ustaškim dogovorom.
Ova hipotetička politička kriza preslikana je iz stvarne permanentne krize u kojoj se trenutno nalazi ova egzotična država. A u krizi je, ne zbog svoje dvoentitetske ustavne strukture ili sastavnih nacionalnih komponenti nego zbog načina promišljanja i doživljavanja BiH od vodećih lidera unitarističke sarajevske politike, koja svoju konstantnost gradi na negiranju, uskraćivanju prava Srbima i Hrvatima i potiranju njihove konstitutivnosti.
Da je ova tvrdnja tačna, dokazaćemo tako što ćemo priču ponovo vratiti na primjer Švajcarske, koja sa BiH ima samo jednu sličnu stvar, odnosno u njoj žive tri naroda. Samo je broj isti i ništa više.
Reagujući na besmisleni Gadafijev zahtjev političarima iz Berna, većinskim Nijemcima, ni na pamet nije palo da optuže predstavnike Italijana ili Francuza za dosluh sa Gadafijem i za rasturanje države. Sve reakcije usmjerene su u pravcu da se radi o "nevjerovatnoj kampanji protiv švajcarskih ekonomskih interesa i njene reputacije u svijetu".
Upravo taj način političkog promišljanja i djelovanja čini Švajcarsku trajno održivom državom, za razliku od BiH. Pojašnjenje slijedi.
Profesor Adolf Muschg, predsjednik Akademije umjetnosti u Berlinu, švajcarski državljanin, Nijemac po nacionalnost, prije nekoliko godina u sklopu projekta Švajcarske agencije za razvoj, koji se bazirao na moguće ustavne promjene u BiH, održao je predavanje u kojem je na nabolji način objasnio šta je to što Švajcarsku čini mogućom.
Svaki Švajcarac njemačkog područja, objašnjava profesor Muschg, iako mu francuski nije maternji jezik, osjeća da je francuski dio njegove zemlje i, samim tim, dio njegovog identiteta. U određenom smislu mnogo više nego što to osjeća za Njemačku. Kada se nalazi u Njemačkoj, svoj švajcarski identitet osjeća kao pluralni identitet.
Švajcarska nije nacija u pravom smislu te riječi. Ona je savez teritorija, gradova, zemalja i u tom smislu je otišla i korak dalje od Evropske unije. Švajcarska je već tamo, tvrdi Muschg, kuda Evropa želi ići, ali je ona tamo dospjela na pragmatičan i tolerantan način.
To, u praksi, znači spremnost većine, Nijemaca, da se manjinama u vlastitoj zemlji, Italijanima i Francuzima ne samo obezbijedi ravnopravnost i konstitutivnost već da i prednost. Dakle, da se izvan brojčanog udjela, natproporcionalno uzmu u obzir interesi manje brojnog naroda.
Prevedeno na politički jezik u BiH, znači da bi Bošnjački nacionalni interes prvenstveno trebalo da bude da se potpuno omogući da se Srbi i Hrvati u BiH osjećaju apsolutno ravnopravni u ustavnoj strukturi, čak i da budu u povoljnijem položaju. Praktično da treba rješavati probleme na nivou gdje se javljaju i gdje se najbolje mogu riješiti, nebitno da li se radilo o opštinskom, kantonalnom, entitetskom ili državnom nivou.
Ne mogu se svi problemi, od političkih, preko ekonomskih pa do, recimo, nacionalnih sa kojima se suočava BiH riješiti isključivo na državnom nivou, kako to zagovaraju bošnjački političari.
Znači, ponavljam, nije struktura BiH uzrok problema i permanentnih kriza već nespremnost političke elite iz Sarajeva, kao predstavnika mnogobrojnijeg naroda, da istinski prihvati sadašnju strukturu države i da je nadograđuje i čini funkcionalnom. Ta elita ni danas ne želi da verifikuje Dejtonski ustav u parlamentu, a već ga histerično pokušava mijenjati i oblikovati prema vlastitom svjetonazoru.
Tačno, moje političko promišljanje je identično stavovima stranaka sa srpskim predznakom iz Republike Srpske. Ali, ono proizlazi kao jasan odgovor, bez straha, kao reakcija na politiku koja pokušava da sruši prvenstveno moju, ličnu, ravnopravnost kao pripadnika jednog od konstitutivnih naroda u BiH.
Potvrde stižu svakodnevno, a one govore o stanju političke tolerancije koje ispoljavaju bošnjački lideri i mediji, prema predstavnicima Srba i Hrvata. Na nedavnu konstatacije Dragana Čovića izrečenu nakon sjednice Predsjedništva HDZ BiH da postoje tendencija de se "pobošnjači Federacija BiH" iz Sarajeva stiže odgovor da je Hrvatima i Čoviću, kada govore o ugroženosti, bolje da se pokriju i ćute, jer su svima dosadili sa tom pričom. Inače bi moglo biti svašta.
Gdje je tu pragmatičnost i tolerancija o kojoj govori profesor Muschg? BiH je tu gdje jeste zato što joj je brutalni, sirovi rječnik Gadafija, shvatanje i razumijevanje unutrašnjih i odnosa u okruženju puno bliži, razumljiviji, nekako prihvatljiviji nego nekog njemačkog profesora iz Švajcarske.
Nema dalje. Kraj priče.