Odavno je jasno da mediji snose odgovornost za stanje u BiH skoro u istoj mjeri kao i političari koji donose odluke o sudbini ove zemlje. Nijedan sastanak predsjednika vodećih stranaka u BiH nije počeo ni završio bez spekulacija i puštanja probnih balona u medijima iz dobro obaviještenih izvora bliskih ovom ili onom.
Nije uvijek plasiranje ekskluzivne informacije povod za ishitrene i iskrivljene medijske izvještaje, jer je samo u BiH eksluziva šta se od pića našlo za pregovaračkim stolom i ko je koga lupio po ramenu u znak pozdrava. Posljednji sastanak stranačkih lidera u Italiji jedan je od svježijih primjera kako se isti događaj prati kroz različite vizure, pa je istina djelimično dostupna tek nakon informisanja iz više izvora. Rijetke su medijske kuće poslale izvještače u Italiju, pa ne čudi što su u BiH stigle različite informacije potkrijepljene novinarskom maštom i sitnim tračevima. Naravno, događaj u Italiji, onako kako je najavljen, nije ni zaslužio da ga novinari prate na licu mjesta, prvensteno iz finansijskih razloga, a ni tema nije nešto što se nije povlačilo godinama po raznim skupovima održanim u BiH. Dok se u Italiji pričalo o kompatibilnosti Ustava BiH sa EU, slični razgovori vođeni su i na nekim manje važnim skupovima u Sarajevu. Teme su možda bile drugačije formulisane, ali svako sjedanje učesnika za okrugli sto na temu budućnost države i ustavne reforme bilo to u Sarajevu, Tesliću ili Briselu organizatorima donosi određenu zaradu i važnu poslovnu crticu u budućoj borbi za nove, dobro plaćene projekte. I povremnim posmatračima ovdašnjih dešavanja jasno je da šest predsjednika stranaka neće otići u Italiju samo da bi rekli svoje o reformi Ustava, jer to i kod kuće ponavljalju iz dana u dan. Novinarima, koji nisu uspjeli dobiti zvaničan komentar ili informaciju o stvarnim događajima, preostalo je samo da ponude senzaciju i zadrže pažnju javnog mnjenja kako bi prodali dobro upakovan proizvod. Kada mediji ne bi kreirali ambijent za miljenike među političkim strankama večernje vijesti ili dnevne novine bi izgledale sasvim drugačije. Tada u vrhu interesovanja ne bi bio sastanak šestorice u Italiji, jer ništa novo što je važno za BiH nije ni stiglo iz te države. Slično bi se desilo i sa svim sastancima koji su održani diljem BiH u pokušajima da se formira novi saziv Savjeta ministara. Za medije je već godinu vijest da je propao još jedan sastanak, a ne šta je uzrok za novi promašaj jer bi to podrazumijevalo nešto više znanja i rada. Dok je još trajao sastanak u Italiji, odakle su samo rijetki dali poneku informaciju kontaktirajući i organizatore sastanka, dokoličari su zvali odabrane analitičare (termin koji se koristi za osobe koje kažu ono što novinar ne može reći sam), da procijene efekte susreta "šestorke". Svi pozvani eksperti (čija imena su nam poznata iz sastava bivših vlada i političkih stranaka) kazali su da taj susret nije vrijedan komentara, a onda su izdvojili pola sata svog vremana da se obračunaju sa liderima kojima zavide na mogućnosti da o nečemu odlučuju. Zaključak je, na opšte iznenađenje, bio da se međunarodna zajednica mora umiješati kako bi se stanje u BiH konačno dovelo na razuman nivo. Čudno da je analitičarima promaklo da samo mjesto održavanja sastanka, organizacija i prisustvo evropskih parlamentaraca govore o inicijativi međunarodne zajednice u BiH. To što je međunarodna zajednica, ma ko da je u nekom trenutku predstavlja, već duže vrijeme odlučna da insistira na dogovoru političara unutar BiH, za neke analitičare nije nikakva inicijativa inostranih faktora. Da li je moguće da iz raznih diplomatskih krugova i međunarodnih institucija okupljaju stranačke lidere jedne države da bi se dogovorili o jednom ili dva ministarska mjesta u vladi? Trebalo bi da bude jasno da se 13 mjeseci ne priča o pukoj raspodjeli ministarstava već narušenom konceptu na kojem ova država počiva. Među stanovnicima ove zemlje sve rjeđe se priča šta je problem pa nema izvršne vlasti u ovoj državi. Ponekad penzioneri i taksisti u neobaveznom razgovoru tvrde da bi krizu riješili za dva sata jer bi ih sve pomeli sa političke scene i doveli nove ljude. Možda bi ti novi ljudi bili neki od analitičara koji "iskaču iz paštete" zadovoljno trljajući ruke zbog anarhije u kojoj su preko noći postali faktor bez kojeg se ne može. Uspjeli su razni "eksperti", zahvaljujući medijskoj pažnji i intelektualcima, koji nešto znaju, a zavukli su se u mišju rupu, ubijediti ljude da rješenje za državu u kojoj žive može biti donijeto preko noći. Ne može. To potvrđuju i prethodna iskustva na koje je podsjetila i vijest o smrti Ante Markovića, posljednjeg predsjednika Vlade bivše Jugoslavije, koji je pokrenuo reforme u vrlo kratkom roku i podigao životni standard u umirućoj državi kada se malo ko tome nadao. Njegov trud vrednovan je tako da je kao izborni gubitnik otišao sa političke scene, ali je njegovo ime ostalo asocijacija na neka bolja vremena. Tako to izgleda na prvi pogled, ali pojedinci sa čarobnim štapićem nikada se iznenada ne pojavljuju na liderskim pozicijama. I njih su stvorili neki mediji, neke (ne)uspješne inicijative međunarodne zajednice i pritisci iz diplomatskih, ekonomskih i političkih krugova. Kao što obično biva, šta je stvarno bilo na važnim sastancima iza zatvorenih vrata saznaćemo kad veliki igrači uklope kockice ogromnog mozaika u kojem je senzacionalni novinarski izvještaj samo najmanja kockica bez koje slika ne gubi smisao.