Sa riječi na djela. Američki ambasador Patrik Mun održao je obećanje koje je dao prošle godine da će formirati ekspertnu grupu koja će narednih sedmica raditi na prijedlogu mogućih ustavnih promjena u Federaciji.
Prvenstveni cilj radne grupe trebalo bi da bude da se predloži model iz kojeg bi mogao nastati jeftiniji, jednostavniji i efikasniji entitet od sadašnjeg, koji je izvorno nastao Vašingtonskim sporazumom 1994. godine, ali je pretrpio značajnije izmjene uglavnom odlukama visokih predstavnika, od kojih se ističe Volfgang Petrič.
Prema američkoj zamisli, eksperti će obraditi sve pristigle modele o reformi Ustava Federacije, sistematizovati ih kako bi do juna bili predstavljeni političkim liderima i nosiocima vlasti. Kako će to sve i izgledati, niko sa sigurnošću ne može znati, ali bitno je da se krenulo od nečega. I nekoga.
U ekspertni tim ušla su javnosti više-manje poznata imena, univerzitetski profesori iz Mostara Mirjana Nadaždin-Defterdarević i Mile Lasić, te Vehid Šehić, veteran nevladinog sektora i predsjednik Foruma građana Tuzla, Krešimir Zubak, poslijeratni predsjednik Federacije, Kasim Trnka, bivši predsjednik Ustavnog suda FBiH, i saradnik Zlatan Begić.
Odmah nakon imenovanja eksperata, koji bi trebalo da budu nezavisni, stranački neopredijeljeni, javnosti je zaškripalo ime Krešimira Zubaka, koji iskače iz tog kalupa. Naime, on je godinama bio lider marginalne političke stranke Nova hrvatska inicijativa, koja se vremenom utopila u neku od partija HSS ili nešto slično, politički angažovan još iz ratnog perioda, sa jasnim i poznatim političkim stavovima.
I programom, sa kojim se u više izbornih ciklusa nalazio po izbornim listama, ali kojeg građani na koje je tipovao, Hrvati, nisu uzimali kao ozbiljnog lidera. Njegova Nova hrvatska inicijativa uvijek se vrtila oko cenzusa, a značajniji iskorak, ako se to tako može uzeti, napravila je 2000. godine ulaskom u tadašnju Alijansu za promjene okupljenu oko SDP-a zajedno sa još pet-šest stranaka koje su formirale tadašnju vladu Federacije.
Zadnjih godina uglavnom se povukao iz javnosti, bavi se advokaturom, sarajevski novinari ga se sjete tamo oko godišnjice Dejtona da da izjavu, uglavnom o neophodnosti njegove revizije i tome slično. Stvarno je pomalo čudno da se baš njega Amerikanci dosjete kao nezavisnog eksperta, ali to je njihovo pravo.
Što se tiče ostalih članova radne grupe, nema se šta ni dodati ni oduzeti, oni su i do sada iznosili svoje poglede, stavove i mogućnosti ustavnih promjena, ali ne Federacije, kao što se sada od njih očekuje, već uglavnom na nivou BiH.
Vehid Šehić je dosta vremena i truda zadnjih godina već potrošio po raznim okruglim stolovima i radnim grupama koje su predlagale, nudile, pisale i slale u parlamentarnu proceduru razne inicijative koje su imale za cilj da se pokrene proces izmjene Dejtonskog ustava. A na tome su uglavnom i završavale, na inicijativi. Ima baš puno iskustva u tome.
Od tri profesora, Kasima Trnke, Mileta Lasića i Mirjane Nadaždin- Defterdarević, profesor ustavnog prava Trnka se izdvaja zato što je puno više vremena do sada trošio kroz medije, odnosno u javnosti, da nametne temu mogućih ustavnih promjena, ali opet u BiH. Godinama unazad trebalo bi biti baš temeljit istraživač da bi se našla bar jedna njegova izjava koja je bila fokusirana na ustavne promjene samo u Federaciji.
Profesor Trnka je unitarista koji predlaže smanjenje nadležnosti ako se već ne mogu ukinuti entiteti. To je polazna osnova svih njegovih prijedloga, protivi se mogućnosti bilo kakvih novih etničkih podjela, a užasava se ustavno-pravne konstrukcije koja bi podrazumijevala hrvatski entitet.
Čista suprotnost od, recimo, profesora Bože Žepića sa Sveučilišta u Mostaru, kojeg je zaobišla ta čast da ga Amerikanci pozovu u ekspernu grupu jer je jedan od najglasnijih zagovornika hrvatskog ili trećeg entiteta. Odlučili su se za puno blaži pristup koji promoviše profesor Mile Lasić.
Da se nije baš, ali baš, politički istrošio kao kandidat SDP-a za predsjedavajućeg Savjeta ministara, profesor Slavo Kukić bi po svom sveukupnom profilu, naime, bio logičniji izbor od Mileta Lasića. Takav se u suštini može steći utisak o ovoj nestranačko-ekspertsko-američkoj radnoj grupi.
Ono što je nejasno, maglovito u ovoj američkoj inicijativi je prvenstveni cilj prema kojem treba ići. Ako je to pravljenje jeftinijeg i efikasnijeg entiteta, velike su šanse da Hrvati opet budu u suštini zakinuti, tačnije da se suštinski ništa i ne promijeni. Smanjenjem broja kantona ili rotiranjem nadležnosti od opština, preko kantona do entiteta ili obrnuto ništa se bitno ne mijenja.
Njihov glavni problem, kako ga političke stranke sa hrvatskim predznakom prezentuju, nije obimna administracija, već politička i nacionalna neravnopravnost u Federaciji.
Oni prvenstveno traže mogućnost da biraju i da budu izabrani na funkcije koje im kao konstitutivnom narodu pripadaju, a ne da to rade Bošnjaci ili Srbi umjesto njih, kako u Federaciji tako i u Republici Srpskoj i na nivou BiH. To je glavni, ali nije i jedini uzrok političkog nezadovljstva Hrvata.
Gledano iz ovog ugla, ekspertska grupa im baš i nije nešto naklonjena, pošto većina članova zastupa, u stvari voli da priča više o građanskoj, a manje o nacionalnoj ravnopravnosti u BiH. Ne treba biti baš veliki optimista.
Međutim, možda se stvarno nešto i promijeni. Vidjećemo do ljeta šta je u ponudi.