Kočićev opus ne imponuje brojem stranica, nego snagom poniranja u život, poznavanjem čovjeka, njegovom vezanošću za zemlju, vrijeme, njegovom postojanošću da se ustraje i traje u skladu s prihvaćenim vrijednostima, moralnim, istorijskim, tradicionalnim, dosljedan u dobru i zlu, u rijetkim trenucima radosti i čemernim vijekovima u stvarnim i metaforičnim okovima "koji dušu od postanka stežu".
Onako tvrd i stamen, Kočić je bio tipičan predstavnik tla, čovjek gorštačkog plemena koji, veli on na jednom mjestu, "bole svoje, jade svoje, čežnje svoje ne kazuje nikom nego ih nosi u grob sobom". Ta unutarnja napetost, silina koja izbija iz svakog njegovog pokreta i poteza, misli i čina, pa zatim slikarski, impresionistički nerv koji je njegovim pejzažnim fragmentima davao sugestivnost platna jednog Kloda Monea ili Kamila Pisara, najzad jezik u svojoj gustini i oplemenjenosti činili su autora "Jauka sa Zmijanja" izuzetnim stvaraocem tako da je i sam Jovan Skerlić koji nije olako izricao pohvalne sudove tvrdio da je u književnosti svoga naroda Kočić - "jedan".
Sve junake svojih djela pisac je nalazio u stvarnosti života koji ga okružuje, među zemljacima čiju je dušu poznavao, čije je postupke mogao da predvidi i riječi da "pročita" čak i kada one nisu bile izrečene. Surovo vrijeme i epska etika Zmijanjaca istakli su u prvi plan "muški princip". Glavni junaci Kočićevih proza su muške glave: "ljudi orlušine" spečeni patnjom ("Mračajski prota"), jetke rugalice koje su od životnog jada "pravili" satirično oružje jeda i poruge (David Štrbac) ili sanjari koji su "pobrkali vrijeme" i koji su se, u isparenju rakijskih kotlova, opijeni i neobuzdani, izjednačavali u svojoj mašti sa deseteračkim junacima čiji su podvizi vijekovima ispunjavali nadom srca ovih tvrdokornih brđana.
U Kočićevom svijetu žene su se pojavljivale kao sunce poslije kiše, najčešće kao intimni drhtaj ljepote i čežnje krvi. Sve te Marinke, Maruške, Vide, Tube prođu pored nas ne ostavljajući nas ravnodušnim. U centru je ipak Mrguda jedinstvena, neponovljiva, strasna, "pravo kočićevsko čeljade" u čijem je liku pisac unio svu svoju doživljajnu vatru i svoje stvaralačko umijeće. Mrguda je djevojka puna strasti i snage, "slatke i preslatke krvi" koju je naslijedila od majke, koju ubija seoska monotonija i sivilo života lišenog uzbuđenja. I dok ostale žene u selu prihvataju svoju ubogu stvarnost, iscrpljujući rad i prazne noći, svakidašnjicu koja im prerano nabacuje sjedine i bore, Mrguda sva plamti, "puca" od mladosti, zdravlja i ljepote, neobuzdane želje da osjeti na sebi vreli dah "bliskog bila". Iako dato u povišenoj erotskoj temperaturi, Kočić se nikad ne spušta u naturalistički opis probuđene tjelesnosti. Njegova slika data je prozračnim valerima bistrog planinskog vazduha, bujnog zelenila, u pjenušavoj vodi perila i najzad u portretu žene, njene tople puti, u licu i tijelu iz kojih izbija neobuzdana strast života.
I opis posljednje noći ispunjene Mrgudinim čekanjem na postelji od sasušenog planinskog bilja, atmosferom čežnje, mirisa, huke vjetra i nerazgovijetnih šapata otkriva istinskog umjetnika, pjesnika i slikara, čije nas stranice ispunjavaju uzbuđenjem i estetskim užitkom djela neograničene trajnosti.
Zgusnuta, priča kao da i nema horizontalnog razgranavanja. Svaki detalj potcrtava uspon do kulminacije - ekstaze ljubavi i smrti. "Mrguda" je, kako reče Isidora Sekulić, kratka i nagla kao vrisak, jedinstvena i neponovljiva u gorućoj strasti i umjetničkim atributima svoje književne realizacije.