Od plemenskih zajednica pa sve do danas ljudi su se udruživali po raznim osnovama.
To grupisanje je bilo iz raznih motiva. Bili oni odbrambeni, osvajački, prehrambeni, reprodukcijski ili produkcijski. U svim tim odnosima i u svim tim grupama i zajednicama postojao je jedan dio relativno istih koji su bili drugačiji od prosjeka. U početku oni su bili jači od prosjeka, pa zatim religiozniji od prosjeka, pa zatim bogatiji od prosjeka i na kraju moćniji od ostalih. U svakom slučaju su tadašnju društvenu vrijednost posjedovali u većim količinama nego ostali dio društva. Taj dio društva se često naziva elita.
Šta je sa elitom u našem društvu?
Ovdje ne želim da vršim nabrajanje tipova onih koji sebe nazivaju elitom, već o onima koje istorija okarakteriše kao bitne učesnike isto takvih procesa.
Da bismo polemisali o ovome moramo da se osvrnemo nazad. Dobro nazad. Nestankom srednjovjekovnih srpskih država tadašnja elita je ostala bez uporišta. Uporišta u smislu da sad nije mogla da uzima porez od naroda već je morala da porez prepusti drugima. Tako je izvor njene moći, novac, otišao ili preko velike rijeke ili na dva moreuza. Tada je ona uporište tražila u novim društvenim odnosima. Konkretno u otomaskoj i u ugarskoj pa poslije austougarskoj imperiji. To je značilo prihvatanje uslova novih društava. Ili prelazak u islam ili selidba na sjever. Indirektna posljedica je bila učešće u doprinosu razvoja njih koje je naša zajednica prihvatila kao nametnuto zlo. Znači, naše društvo nije učestvovalo u ovim procesima u punom kapacitetu već je slijedilo svoju logiku. Što je ostalo i dan-danas. Do Prvog srpskog ustanaka naše društvo je bilo lišeno elite u smislu zapadnoevropske elite. To je doprinijelo razvoju jednog oblika buntovnosti i prkosa svim nametnutim procesima ma ko da ih nameće. To je taj slobodarski duh.
Od srpskih ustanaka kreće s reformiranjem društvene elite koja se ogleda prvo u stvaranju vladarskih loza. Jačanjem elite tj. jačanjem većeg broja pojedinaca, u smislu količine dukata koje posjeduju, dolazi na dnevni red preraspodjela moći knjaza-kralja. Tako ulazimo u eru skupština i ustava.
Do ovog trenutka sve ide manje-više po planu jer elitu formiraju bogati zemljoposjednici, trgovci i oficiri. Međutim, tada počinje da se stvara ono što mi danas zovemo društvo znanja. Pored ovih učesnika u eliti, javlja se strašno jak talas koji za svoju bazu ima obrazovanje i znanje. Rastom broja učenjaka raste broj škola što dovodi do loma stare strukture elite.
Sukob počinje da se nazire krajem pretprošlog vijeka i on najavljuje kraj kohabitacije između kralja i ostale buržoazije. Dolazi do ekspanzije, umjesto industrijskih proizvoda i trgovine, ideja i filozifije učenih. To sve dovodi do preraspodijele moći i uticaja. Dolazi do promjene elite. Promjena vođstva podrazumijeva i promjenu kursa društva u nekoj svojoj beskonačnoj putanji ka naprijed.
Tako početkom Drugog svjetskog rata definitivno počinje kraj stare elite. Taj kraj je bio brz i nasilan. U skladu sa generacijskom karakteristikom nove elite koja je odrastala u ratovima po Španiji i po kraljevim zatvorima. Ta nova elita se, u vremenu odrastanja, formirala na strukturama lenjinističke avangardne partije koja je bila zamišljena da proizvodi disciplinovane i samopožrtvovane kadrove u uslovima ilegalnosti, represije i rata. Ta elita pokušava da vodi svoj vlastiti put u međunarodnim okvirima. I to joj u početku uspijeva. Međutim, vremenom, ona zatvara kanale kojima dolazi preko potrebno osvježenje i modernizacija u partijskim strukturama. Ona, jednostavno odbija da se podmladi. Ona ignoriše sve pa i duh vremena. Promjena kursa ne dolazi u obzir.
Na taj način bude formira mlađa, nacionalistička elita, koja nije mogla da prisustvuje u raspodjeli dobara na saveznom nivou. Zato svako ide "svojima". Nalet liberalnog talasa početkom sedamdesetih je posljedni pokušaj da bude izbjegnut kako sukob tako i promjena kursa društva. Talas prolazi zapaženo i neučinkovito. To nas sve vodi do sukoba koji se odigrao devedesetih godina. Tada dolazi do sukoba nacionalističkih elita oko nasljeđa prethodne elite. I tada se pod formom građanskog rata, odbrambenog rata, rata za neovisnost, agresije i drugih manifestacija sukoba elita, na mala vrata uvodi novi kurs nacionalnih elita, a to je neki vid nacionalnog kapitalizama.
Ta elita, nacionalistička, koja je svoj kurs i svoju moć crpila iz formata granica SFRJ i na osnovu toga formirala svoje ciljeve, nailazi na šok od globalizacije kada se našla sama u svojim malim jednonacionalnim državama, izmještenim van kišobrana avnojske Jugoslavije. Ta globalizacija i evropeizacija oličene u evropskoj integraciji, slobodi medija, pristupu informacijama i svom internacionalizmu na prvom mjestu odnose nacionalističku elitu. Neke u penziju, neke u Hag, neke u bolnicu, neke na liste čekanja za lična dokumenta. Njih zamjenjuje nova, proevropska elita društva na Balkanu. To dovodi do novog kursa integracija, izvinjenja, saradnje, evropskog puta.
Iz svega navedenog može biti izvučeno nekoliko zaključaka. Činjenica je da odgovornost elite ogromna za stanje u društvu. Elita društva je ona snaga koja vodi, trenira to društvo. Zatim, odnos dvije elite se prenosi na odnos dvije države. Za naše elite je karateristično da nemaju nikakav kontinuitet u odnosu na prethodne jer mi i nemamo državni ili društveni projekat kao ni kontrolne mehanizme stabilnosti. To znači da čestim promjenama elite dolazi do nestabilnosti koje obuhvataju čitavo društvo. Gledajući sa ove tačke stiče se utisak da smo mi ulazili iz nestabilnosti u nestabilnost. Takođe, hroničan problem elita na Balkanu je da vremenom smanjuje prohodnost ka sebi što dovodi prije ili kasnije do generacijskih sukoba između onih koji dolaze i onih koji ne odlaze te nas to vodi u stanje nezahvalno stanje nestabilnosti i promjene kursa kretanja.